Da imam, čak i samo milju kuna, ne bi me posao više vidjel. Ova budala bi veću korist napravila da je lokalnim pijancima par gajbi pive uzela.
kao što su ti već rekli, da imaš milijun shvatio bi koliko je to zapravo malo.
Čitam tvoj odgovor kao i onaj iznad i gledam broj lajkova pa mi više ništa nije jasno. Moguće da mi je detektor sarkazma u kvaru danas i da svi dobro trollate.
Imati milijun kuna, odnosno 133 tisuće eura/dolara je ogromna stvar, ne samo kod nas nego i u ostatku svijeta.
Više od polovice amerikanaca živi od plaće do plaće, odnosno nema nikakvu ušteđevinu. Neovisno tome jesu li za to krive njihove loše potrošačke navike ili ne, 133 tisuće dolara je solidna svota, čak i njima. Dajte im toliku svotu i veliki dio njih će si moći otplatiti kredite te nekako stati na noge što se financija tiće.
U Hrvatskoj se doslovno radi o 161 medijalnoj plaći. Prosječnom Hrvatu treba 13 godina da zaradi taj novac pod uvjetom da ništa ne troši.
To nije iznos od kojeg možete dati otkaz i ne raditi ništa do kraja života, ali se radi o iznosu koji će velikoj većini ljudi riješiti sve financijske probleme.
Govoriti da je to mali novac je jednostavno bezobrazno. A možda su svi u Hrvatskoj milioneri, a ja sam najsiromašniji...
A gledaj, i je i nije tako. Stvar je perspektive. Ovaj post će biti možda malo offtopic, i pomalo osoban ali nadam se da ćeš shvatit zašto neki ljudi misle tako.
Kad sam bio dijete otac mi je bio CFO u jednoj od endemskih kompanija iz Juge koje su ravnopravno poslovale na svjetskom tržištu (što znači da nisu radile sa SSSR za klirinške dolare), obišao je dosta svijeta i znao je kako stvari stoje. Jednom prilikom smo tako pričali o nekoj prevari i on je rekao nešto čega se često sjetim: "ljudi ubijaju za $100k". Tad je to bilo bar 5 puta više nego danas, ali kad je čovjek očajan, sigurno je spreman ubiti i za manje. Gledajući s te strane i 100k kuna je jaaaako puno. Prosjaku je to nepojmljiv iznos.
Iskusio sam kako je i imati i ne imati, i opet i tu je stvar različitog stanja uma. Prije 15 godina sam bankrotirao. Prije toga sam raspolagao značajnim sredstvima (i to likvidnim!), ali sam imao prilike upoznati i ljude koji na platnoj listi imaju osobne pilote i iz te perspektive ti je jasno da ne samo da milijun kuna nije puno, već da puno nisu niti iznosi koje >99% ljudi doživljava kao dekadentno-nemoralnima. Što je dobro i tjera te dalje jer ne misliš da si well-off. Sve je relativno.
a sad malo patetike:
Nakon bankrota osjećao sam se kao da sam ubio čovjeka ili više njih. Pao sam u depresiju, godinama nisam bio sposoban ništa raditi. Ono malo financijskih sredstava i prava koja sam još imao sam uništio izuzetno glupim poslovnim odlukama u idućem razdoblju, a dio se potrošio jer sam u godinama koje slijede samo trošio. Godinama nisam zaradio niti centa. Pomoć nisam tražio jer sam navikao pomagati drugima, čak sam i dalje nekima pomagao iako to realno nisam bio u stanju. Zapravo sam bio u stanju koje bih opisao kao: "sad znam zašto ljudi izvrše samoubojstvo". Danas sam se malo oporavio, prije svega psihološki, do materijalnog mi nekako i nije previše stalo. Neke stvari mi se čine kao da nisu vrijedne toliko truda i sekiracije. Možda mi se opet pojavi drive. Na neki iznos možeš gledati kao - pa to je toliko godišnjih plaća, ili to nije ni za poštenu garažu. Kad nemaš za kruh i 10kn je puno. Novac možeš tretirati kao potrošačko dobro jer za njega također vrijedi pravilo granične korisnosti.
zaključak:
Slijedom gorenapisanog milijun kojeg nemaš je puuuuuuno više nego onaj koji imaš. Mijenjaju se apetiti i perspektiva, ma koliko si u trenutcima neimaštine izgledali skromni. Govorim iz osobnog iskustva.