Što bi Oleg na ovo rekao, nije niti autor vijesti? 
Članak je nastao kao odgovor na ranije diskusije Jobsa i Neila Younga (kh!) o digitalnoj distribuciji njegove glazbe u „studijskoj kvaliteti“, odnosno 24-bita/192 kHz nekomprimirano.
Našla su se dva autoriteta za područje zvuka...
24/192? Taj Jobs je STVARNO bio elitistički snob.
Ovo ima smisla kao da se voziš Ferrarijem 20 metara do kioska svaki dan... 
Hvala na interesantnom članku, mada postoji par audio freak lokacija gdje se o korisnosti i ispraznosti visokih vrijednosti zvuka raspravljalo još davno (tipa Gear Slutz). A mislim da je i Oton spominjao slične detalje u pregledima zvučnih kartica.
Meni više fali ovakvih tekstova u BUG-u npr., no... :)
24 bita itekako ima smisla. 192kHz baš i nema jer nema ljudi koji čuju tako visoke tonove (za mjuzu za delfine, pse i šišmiše možda bi imalo smisla). Pohraniti zvuk bez kompresije je skroz ok otkako su HDD-ovi veliki i jeftini i ušteda na prostoru nam ne znači ništa.
24 bita itekako ima smisla. 192kHz baš i nema jer nema ljudi koji čuju tako visoke tonove (za mjuzu za delfine, pse i šišmiše možda bi imalo smisla). Pohraniti zvuk bez kompresije je skroz ok otkako su HDD-ovi veliki i jeftini i ušteda na prostoru nam ne znači ništa.
192kHz nije vršna frekvencija, nego frekvencija uzorkovanja.......
tako imamo 192000 djelića sekunde zvuka......
a 24 bita je širina zapisa.... znači svaki od 192000 djelića u sekundi može poprimit različite vrijednosti u tom rasponu.....
Što bi Oleg na ovo rekao, nije niti autor vijesti?
Kaže dida Oleg: "Kad sam ja to govorio...".
Nakon toga je stavio šešir i otišao na tombolu u starački dom.
24 bita itekako ima smisla. 192kHz baš i nema jer nema ljudi koji čuju tako visoke tonove (za mjuzu za delfine, pse i šišmiše možda bi imalo smisla). Pohraniti zvuk bez kompresije je skroz ok otkako su HDD-ovi veliki i jeftini i ušteda na prostoru nam ne znači ništa.
192kHz nije vršna frekvencija, nego frekvencija uzorkovanja.......
tako imamo 192000 djelića sekunde zvuka......
a 24 bita je širina zapisa.... znači svaki od 192000 djelića u sekundi može poprimit različite vrijednosti u tom rasponu.....
Da, i što je sample-ova (djelića) više - veću frekvenciju možemo "uhvatiti". BTW, Neil Young je zakon!
a kaj ćete reči na sigma delta ADC?
samo jedan bit pri fs na do 20 MHz.
audiofili kupuju zlatne kablove i usvirane utičnice za struju.
pritom nitko od njih ne želi pristupiti slušnom ispitivanju na slijepo.
znanost je svoje rekla, CD kvaliteta zvuka je sasvim dovoljna.
Koliko god išao nekome objašnjavati nešto, nema smisla, jer je situacija s time uvijek ista - znanost i zdrav razum te mozak u funkciji se često bore s vjetrenjačama sazdanima od "pro slušača", "pro politologa", "pro gejmera" i sličnih internetskih profesionalaca koji čuju razliku između 50,1 i 50,105kHz, znaju 'sigurno' za sastojke "chemtrailsa" i vide 250 FPS-a na 60Hz LCD-u.
Svaka čast na bar jednom myth busteru.
Što bi Oleg na ovo rekao, nije niti autor vijesti?
Članak je nastao kao odgovor na ranije diskusije Jobsa i Neila Younga (kh!) o digitalnoj distribuciji njegove glazbe u „studijskoj kvaliteti“, odnosno 24-bita/192 kHz nekomprimirano.
Našla su se dva autoriteta za područje zvuka...
Neil Young ima iza sebe pola stoljeća studijskog rada, 40ak studijskih albuma na kojima je eksprimentirao sa raznoraznim žanrovima i zvukovima. Uz to je cijelo vrijeme bio otvoren prema novim tehnologijama te i izjavio da mu je dužnost kao glazbeniku dati slušatelju najbolji mogući zvučni zapis. Dakle, rekao bi da ima daleko više iskustva od većine današnjih producenata i kojekakvih inženjera. Nedavno je u sklopu Neil Young Archivesa izdao rijetke snimke koje pokrivaju 63'-72' na 10 blu ray discova (24-bit / 192 kHz), 10 audio dvd-a (24 bit/96khz) i običnom cd, a na blu rayu je izašao i zadnji studijski album iz 2010.
Ovakva rezolucija za veliku većinu nema nikakvog smisla, pogotovo obzirom na opremu na kakvoj danas ljudi slušaju glazbu. No svejedno, time se pokušava približiti rezoluciju transparentnosti kakvu ima analogija. Ako netko ima fenomenalnu opremu, odličnu prostoriju u kojoj sluša glazbu i želi maksimalnu transaparentnost za apsolutno uživanje u glazbi onda takve stvari i imaju smisla. Problem je što se danas glazba konzumira, a ne sluša. Pozadinska buka koja treba biti tek dovoljno dobre zvučne kvalitete da ne kvari doživljaj u općoj buci u kojoj se obično konzumira i da, da nadglasa sve ostalo. Da ne govorim da puno albuma tak loše zvuči da ima je dovoljan 192kbps mp3 a da se ne izgubi puno na doživljaju (death magnetic, khm). Zato treba ozbiljno kopati kako bi se našao poneki kvalitetno produciran album u zadnjih 20 godina, da ne govorim o audiofiliji. Srećom još postoje ljudi poput Steven Wilsona, Jack Whitea i Davida Chesky-a.
Da se razumijemo, ja svoju glazbu držim u 320kbps/v0 mp3u, flac tek poneki posebno vrijedni album, 24bitni flac samo neke demonstracijske cd-e ali svejedno vidim smisla u tome kada apsolutno ne želiš kompromise (iako vjerojatno ne čuješ razliku).
neznam, za prosjecnog gluhog korisnika (mene) lokalnih birtija i klijeti je dovoljno da ima vise od 192 kbps, sasvim dovoljno da cujem Cecu u svom punom ruhu, ostalo me ne interesira, inace super clanak za audiofile
neznam, za prosjecnog gluhog korisnika (mene) lokalnih birtija i klijeti je dovoljno da ima vise od 192 kbps, sasvim dovoljno da cujem Cecu u svom punom ruhu, ostalo me ne interesira, inace super clanak za audiofile
mi pričamo o glazbi, ne buci i zvuku kao događaju.
Ono što mnogi ljudi ne shvaćaju jest da kvalitetan zvuk dolazi od kvalitetnog masteringa, a ne od puno bitova i kiloherca. Ne jednom se desilo da se koristi različit master za CD verziju i SACD verziju. CD verzija bude komprimirana (ne kao mp3 komprimirana, nego dinamički!) te dinamički raspon bude par decibela, dok SACD verzija ima punu dinamiku i zvuči odlično.
16 bita, 44 kHz je i više nego dovoljno za reprodukciju bilo kakve glazbe; sve ostalo je prodavanje banana ljudima koji nemaju pojma o digitalnoj tehnologiji, te rupe u znanju popunjavaju proizvoljnim glupostima...
Koja glupost. 24/192 je praktički standard s kojim se radi u studijima, ili 16/48. I onaj koji se dugo bavi snimanjem glazbe (profesionalno), zna da je to glupost.
Neil Young....Ha ha ha.....Pa njegov zvuk nebi pročistili ni u CERN-u!
Neil Young ima iza sebe pola stoljeća studijskog rada, 40ak studijskih albuma na kojima je eksprimentirao sa raznoraznim žanrovima i zvukovima. Uz to je cijelo vrijeme bio otvoren prema novim tehnologijama te i izjavio da mu je dužnost kao glazbeniku dati slušatelju najbolji mogući zvučni zapis. Dakle, rekao bi da ima daleko više iskustva od većine današnjih producenata i kojekakvih inženjera. Nedavno je u sklopu Neil Young Archivesa izdao rijetke snimke koje pokrivaju 63'-72' na 10 blu ray discova (24-bit / 192 kHz), 10 audio dvd-a (24 bit/96khz) i običnom cd, a na blu rayu je izašao i zadnji studijski album iz 2010.
Ovakva rezolucija za veliku većinu nema nikakvog smisla, pogotovo obzirom na opremu na kakvoj danas ljudi slušaju glazbu. No svejedno, time se pokušava približiti rezoluciju transparentnosti kakvu ima analogija. Ako netko ima fenomenalnu opremu, odličnu prostoriju u kojoj sluša glazbu i želi maksimalnu transaparentnost za apsolutno uživanje u glazbi onda takve stvari i imaju smisla. Problem je što se danas glazba konzumira, a ne sluša. Pozadinska buka koja treba biti tek dovoljno dobre zvučne kvalitete da ne kvari doživljaj u općoj buci u kojoj se obično konzumira i da, da nadglasa sve ostalo. Da ne govorim da puno albuma tak loše zvuči da ima je dovoljan 192kbps mp3 a da se ne izgubi puno na doživljaju (death magnetic, khm). Zato treba ozbiljno kopati kako bi se našao poneki kvalitetno produciran album u zadnjih 20 godina, da ne govorim o audiofiliji. Srećom još postoje ljudi poput Steven Wilsona, Jack Whitea i Davida Chesky-a.
Da se razumijemo, ja svoju glazbu držim u 320kbps/v0 mp3u, flac tek poneki posebno vrijedni album, 24bitni flac samo neke demonstracijske cd-e ali svejedno vidim smisla u tome kada apsolutno ne želiš kompromise (iako vjerojatno ne čuješ razliku).
Sa boldanim se apslutno slažem.
Glazba je danas produkt poput K+ krastavaca, da se čim brže proda u čim više kopija.
Mada se ne slažem da nema kvalitetno snimanih i produciranih izvođača. Ima ih itekako, pa čak i u mainstream glazbi, samo danas to sve odmah ide u šugavi mp3, nabijaju se one grozne slušalice u uši, volume na 4000% i lupaj, i normalno da se ni ne skuži kvaliteta.
Koja glupost. 24/192 je praktički standard s kojim se radi u studijima, ili 16/48. I onaj koji se dugo bavi snimanjem glazbe (profesionalno), zna da je to glupost.
Sa takvim formatima se radi isključivo zbog postprocesiranja, ne zato jer čovjek čuje nešto na 40 kHz.
Da, mora imati jako skupo uho.. daj, molim te...
Mislim da ova rasprava može biti samo na teoretskoj osnovi, jer većina nas nema dovoljno kvalitetnu opremu da čuje i razlike između dobre i loše producirane snimke red book formata. Red book format može fantastično zvučati na dobroj opremi. Ali koliko god se meni ne sviđalo, hifi je ipak skup sport. Nakon nekih prezentacija na skupoj opremi, dođe mi da ne palim svoj sistem neko vrijeme. :)
AD i DA konverteri nisu skupi, pa nisu ovo osamdesete prošlog stoljeća. To je prodavanje banana. Čak štoviše, prilično su jeftini - mislim da sam nedavno čitao da čak i najskuplji burr-brown dođe nešto kao 10 dolara po komadu. Što se kablova tiče, poznajući njihova električka svojstva i relativno male duljine (interkonekti oko metar do metar i pol, zvučnički oko 5 metara), želio bih da tvoj prijatelj objasni kako kabel zna na kojoj frekvenciji je šum pa da ga umanjuje? Ima li aktivnu ekvilizaciju unutar kabla? Ili duhove? Jer nije svaki šum na istoj frekvenciji.
Znaš li uopće zašto se konektori pozlaćuju? Ne zbog toga da bi imao manji šum, nego zbog toga da ne oksidira.
Što se induktiviteta kablova tiče, on bi se morao uzeti u obzir da se radi o MEGAHERTZNIM frekvencijama, no u audiju radimo sa frekvencijama koje su, što se toga tiče, bliskije istosmjernoj struji :) te nekog govora o induktivitetu koji bi ometao frekventni raspon ne da nema govora, nego se uopće ne može ozbiljno uzimati u obzir. Ako je kabel pretanak, neće se izgubiti puno bitova (kakvih, zaboga, bitova?), nego će otpor kabla biti veći te može doći do zagrijavanja kabla u ekstremnim slučajevima.
Zadnje, ne treba ti ultraskupi sustav da čuješ razliku između dobrog masteringa i lošeg masteringa. To je hifistima samo opravdanje za najčešće uzaludno (i na krivo mjesto) ulupan novac.
Mislim da ova rasprava može biti samo na teoretskoj osnovi, jer većina nas nema dovoljno kvalitetnu opremu da čuje i razlike između dobre i loše producirane snimke red book formata. Red book format može fantastično zvučati na dobroj opremi. Ali koliko god se meni ne sviđalo, hifi je ipak skup sport. Nakon nekih prezentacija na skupoj opremi, dođe mi da ne palim svoj sistem neko vrijeme. :)
Ono u što treba ulagati u hifiju su zvučnici. Kod kupovine pojačala i zvučnika, otprilike 80% novaca treba uložiti u zvučnike, 20% u pojačalo. Zvučnici su ti koji daju zvuk i koji drugačije zvuče, ne cigle na pojačalu, one điđe-baje koje podižu kablove sa poda, peglatori struje... kad se već ima pojačalo i zvučnike, treba ulagati u sređivanje prostora za slušanje, da se uklone izvori odjeka, postave bass trapovi da ne tutnji, i slične stvari... da, hifi zna biti skup sport (za one koji si to mogu dopustiti) no najčešće se ljudi koncentriraju na imena i tehnologiju, umjesto na stvari koje stvarno pomažu u poboljšanju kvalitete zvuka.
To je sve jedan veliki nonsens. A hifisti su, kako sam već pisao, ljudi koji u 99% slučajeva nemaju adekvatno predznanje, pa rupe u znanju popunjavaju kojekakvim glupostima koje im serviraju hifi časopisi kojima nije svrha educirati ljude, nego prodati oglasni prostor pod svaku cijenu.
Da ja pitam kao neznalica : jel se osjeti razlika izmedju 16/44 i 16/96 24/192, jer imam opciju na zvucnoj (VIA VT1708S)
You can either try to destroy it... Run from it... Or concede to it. Aren't you tired of running?
Mislim da ova rasprava može biti samo na teoretskoj osnovi, jer većina nas nema dovoljno kvalitetnu opremu da čuje i razlike između dobre i loše producirane snimke red book formata. Red book format može fantastično zvučati na dobroj opremi. Ali koliko god se meni ne sviđalo, hifi je ipak skup sport. Nakon nekih prezentacija na skupoj opremi, dođe mi da ne palim svoj sistem neko vrijeme. :)
Ono u što treba ulagati u hifiju su zvučnici. Kod kupovine pojačala i zvučnika, otprilike 80% novaca treba uložiti u zvučnike, 20% u pojačalo. Zvučnici su ti koji daju zvuk i koji drugačije zvuče, ne cigle na pojačalu, one điđe-baje koje podižu kablove sa poda, peglatori struje... kad se već ima pojačalo i zvučnike, treba ulagati u sređivanje prostora za slušanje, da se uklone izvori odjeka, postave bass trapovi da ne tutnji, i slične stvari... da, hifi zna biti skup sport (za one koji si to mogu dopustiti) no najčešće se ljudi koncentriraju na imena i tehnologiju, umjesto na stvari koje stvarno pomažu u poboljšanju kvalitete zvuka.
To je sve jedan veliki nonsens. A hifisti su, kako sam već pisao, ljudi koji u 99% slučajeva nemaju adekvatno predznanje, pa rupe u znanju popunjavaju kojekakvim glupostima koje im serviraju hifi časopisi kojima nije svrha educirati ljude, nego prodati oglasni prostor pod svaku cijenu.
Apsolutno se slažem da su zvučnici komponenta koja daje najveću razliku u konačnom zvuku, pod pretpostavkom da su pravilno smješteni u adekvatan prostor. Prostor radi čuda. U to sam se nedavno uvjerio kad sam spustio svoje zvučnike iz radne sobe u veću prostoriju. Napokon sam ih imao priliku čuti što mogu. Zaključak je da nisam trebao ulupati toliko love u zvučnike za radnu sobu jer se ovi ne mogu iskazati ovdje.
Inače, što se ostatka tvog posta tiče, ne bih se baš složio u potpunosti. Sve komponente u lancu su bitne. Postići sinergiju je teško, ali ne i nedostižno. Svaka komponenta treba pratiti klasu druge da bi u konačnici imao zvuk koji odgovara klasi sistema. A što se tiče djidji koje spominješ, one ti više dođu kao neonke u dobro složenom računalu. Ljude to veseli.
I za kraj, hifisti možda nekad nemaju predznanje, ali ih se ne smije podcjenjivati, jer ljudi kupuju jednu komponentu sa pažnjom koja ponekad prelazi i u pretjerivanje. Obilaze se trgovine, preslušavaju razne komponente, pa čak ih se donosi i kući na preslušavanje u svojim sistemima... Mislim da su rijetki oni koji kupuju na neviđeno prema preporuci nekog časopisa.
Ako nemaš zvučnike i pojačalo od par tisuća kuna svaki nemoraš se uopće zabrinjavati oko toga. 16/44 čisto dosta :) Jedino ako si "trenirani šišmiš" imaš i i opremu koja zna šta sa time možda imaš razloga za 16/96...
Apsolutno se slažem da su zvučnici komponenta koja daje najveću razliku u konačnom zvuku, pod pretpostavkom da su pravilno smješteni u adekvatan prostor. Prostor radi čuda. U to sam se nedavno uvjerio kad sam spustio svoje zvučnike iz radne sobe u veću prostoriju. Napokon sam ih imao priliku čuti što mogu. Zaključak je da nisam trebao ulupati toliko love u zvučnike za radnu sobu jer se ovi ne mogu iskazati ovdje.
Inače, što se ostatka tvog posta tiče, ne bih se baš složio u potpunosti. Sve komponente u lancu su bitne. Postići sinergiju je teško, ali ne i nedostižno. Svaka komponenta treba pratiti klasu druge da bi u konačnici imao zvuk koji odgovara klasi sistema. A što se tiče djidji koje spominješ, one ti više dođu kao neonke u dobro složenom računalu. Ljude to veseli.
I za kraj, hifisti možda nekad nemaju predznanje, ali ih se ne smije podcjenjivati, jer ljudi kupuju jednu komponentu sa pažnjom koja ponekad prelazi i u pretjerivanje. Obilaze se trgovine, preslušavaju razne komponente, pa čak ih se donosi i kući na preslušavanje u svojim sistemima... Mislim da su rijetki oni koji kupuju na neviđeno prema preporuci nekog časopisa.
Bravo za zvučnike :)
Problem sa klasama je u tome što su definirane cijenom, a ne zvukom. CD playeri, čak i oni jeftiniji, u stanju su precizno i bez koloriranja reproducirati glazbu koja im se da. No po tvome, bilo bi šteta koristiti Sony CD Player sa nekim od ovih zvučnika, je li tako, bez obzira na činjenicu da je taj CD player po mjerenjima savršeno u stanju precizno reproducirati glazbu...? Smatram da se ne smije uzimati najjeftinija oprema, čisto zbog trajnosti, no postoji neka smislena granica kod pojačala i playera koju ne treba prelaziti. Zvučnici - eh sad, o njima možemo diskutirati, ako želiš :)
Sinergija je nonsens, i opet kreiran od strane hifista da opiše neopisivo. Uskladiti pojačalo i zvučnike nije uopće problem - no obzirom da mnogi pate i na dizajn uređaja, čak češće nego na samu kvalitetu zvuka, sinergija često bude kompletan audiovizuelni dojam koji sa hifijem, to jest vjernom reprodukcijom zvuka nema nikakve veze.
You can either try to destroy it... Run from it... Or concede to it. Aren't you tired of running?
ako si stvarno '98 godište onda još i ima neke teoretske šanse da začuješ neku razliku ako ti je sluh dobro istreniran...
ako si stvarno '98 godište onda još i ima neke teoretske šanse da začuješ neku razliku ako ti je sluh dobro istreniran...
Jesam, '98 godište sam, a pojačalo je NAD C-325BEE.
ali trebas imat i glazbu u 96khz ?
Ja imam dva pink floyd bluraya u 24bit 96khz 5.1
prebacit cu to sad u 16bit 48khz pa cu preslusat malo :)
mogu stavit tu i neki smaple ako hocete
Ja sad imam na zvucnoj 24/48 (valjda po defaultu), nece bit nikakvih problema ako stavim na 24/192?
