zapravo, problem nisu homoseksualci i njihovo posvajanje djece, to je društvena norma koju moramo postići prije ili kasnije
pravi problem je 20-ak posvojene djece godišnje na preko 1200 nezbrinute djece u domovima u hrvatskoj
a taj problem ovo rješenje neće promijeniti, samo ćemo zadovoljiti formu
dakle, nije riječ o socijalnom, nego o političkom motivu cijele ove rasprave
pokazuje to i banaliziranje stigmatizacije, jer u našem društvu ta djeca ne da mogu očekivati povremeno maltretiranje i dobacivanje kao u nekim 'osvještenijim' zemljama, nego mogu očekivati svakodnevno i dugogodišnje maltretiranje, praktično cijelo vrijeme njihova odrastanja
u hrvatskoj ta djeca neće biti dio ovolikog ili onolikog postotka, neće biti da je njih 30% doživjelo maltretiranje jednom ili dvaput u školi, triput izvan škole, 10% češće i slično što se navodi u raznim istraživanjima o bullingu, biti će maltretirana stalno i sigurno
to nije problem koji možemo banalizirati stavom da društvo treba educirati nakon što se omogući posvajanje, nego najprije treba educirati društvo, a zatim ići s tim promjenama
problem bullinga čak i kad djeca ne trpe isti stalno i svakodnevno, te kad ne trpe sva djeca u školi, je ogroman
problem bullinga kod djece koja bi ga trpila svaodnevno kroz cijelo vrijeme školovanja, dakle cijelo djetinjstvo, je problem zbog kojeg se postavlja pitanje je li vrijedno insistirati na formi odmah i sad
homoseksualci sami jako dobro znaju kako im je u hrvatskoj, većina njih čak i kad su odrasli se skriva jer pritisak ne mogu izdržati, manjina se bori za svoja prava i trpi svašta zbog te svoje borbe
treba se zapitati je li takvo posvajanje stvarno zbog dobrobiti djeteta i rješenja problema nezbrinute djece u hrvatskoj ili je to dizanje borbe za prava homoseksualaca na razinu iznad dosadašnje
osobno, kad bi se borio za neki cilj, mogao bih istrpjeti svašta, no nisam siguran da bih pristao da zbog vlastitih uvjerenja i borbe isto ili još gore trpe i moja djeca
