Nekako mi se čini da većina onih koji pišu o ratu nije osjetila što znači biti vojnik (prašinar vulgaris po defaultu jer drugo ni nisu vojnici) u ratu. Posebno kad su u pitanju ratne situacije u urbanom području. Metak je u cijevi, puška otkočena i spreman si na sve. Napet si i spreman na sve, najgore što ti se može desiti je napadaj normalnog (civilnog) života, zbog tog luksuza možeš ostati bez glave ili nekog dijela tijela. Jedini cilj koji imaš je ostati čitav (ako je to uopće moguće) u tom cijelo sranju oko tebe. I sad si ti zamisli situaciju kad napeto strijeljaš pogledom na sve moguće strane (dijela perimetra za koji si ti zadužen) i krajičkom oka vidiš da nešto leti prema tebi. Prvo što ćeš napraviti su dva do tri kratka rafala u smjeru od kuda nešto leti a poslije ćeš analizirati situaciju. Shit happens a rat je najveći shit koji se može desiti.
osim ljudi koji nemaju sta izgubit pa ih bas briga...
sta se tice palestinaca i izraelaca... moje osobno misljenje je da su izraelci okupatori a palestinci vode pokret otpora. i naravno sluze se svim zivim sredstvima. bacit atomsku, pobit sve i mir u regiji.
Potpis!
) i koliko god isturen bio prema protivniku na neki čudni način kontroliraš situaciju. U gradu kad si u ulici, ne kontroliraš ništa, imaš milijun pozicija s kojih može doći s_ranje, jednostavno se osjećaš zgušenim i cijelo vrijeme je opaka nelagoda i napetost (barem je meni tako bilo) još kad svjedočiš ranjavanju suborca ode sve u tri čina. Preglednost je nikakva, uvjek ima nešto što zaklanja pogled, zvuk se širi na neki čudni način pa je teško utvrditi od kuda dolazi pojedinačni hitac, uglavnom noćna mora (ako je može biti u ratu).
