1) Htio bih izmjeniti cijeli tvoj citat da se ne odnosi samo na jednu osobu, ali eto... Ne sviđa mi se izdvajanje rasprave prema osobama, niti bi trebali strepiti od "reterna" tih osoba.
S takvim stavom, možda drastično, ne treba ni u školu ići, jer svaki put kad se ulovim u neznanju ili me netko stručno i pristojno ispravi, veoma, veoma sam zahvalan.
2) Tek se u 4. stoljeću netko uhvatio u koštac s možebitnom, neshvaćenom dubinom Bibilije, no imajući na umu da je vjera vrlo osobna stvar, da li je uistinu produbljivanje vjere prihvaćanje tuđih tumačenja? Da li uistinu trebamo proći mnoštvo literature kako ne bi ispali slijepi vjerovnici u nešto što ne razumijemo. Da li je to elitizacija vjere?
Jer logika, kao većina znanosti uistinu je nezamisliva bez mnoštva natprosječno genijalnih mislioca i nemoguće je išta konkretno započeti bez češljanja te liteature.
3) Ali vjera mora biti apsolutno i u svoj svojoj snazi pristupačna svima, neukima i znalcima.
1) Svatko ima svoj stil i temperament.
2) U slučaju katoličanstva veliki dio potrebe za "boljim shvaćanjem" vjere upravo proizlazi iz nekoheretnosti svetih spisa; kasnijim uvođenjem dodatnih dogmi koje su intrinzično besmislene (koncept Svetog Trojstva, primjerice) i praksom koja kombinira metode klasične državne prisile najniže kategorije uz istodobno propovijedanje vrednota, bratstva i ljubavi među ljudima koji su u opreci s praksom.
Problem je u inherentnoj shizofrenosti ideje plus shizofrenosti primjene ideje u praksi (nakon smrti nas čeka "vječni život", a svi se boje smrti i čine sve da je izbjegnu - visoki prelati također).
Obični ljudi, "puk", njuše sranje, ali ne mogu ništa, oni pametniji također ne mogu ništa, ali se tješe da ako "bolje shvate" o čemu se radi, sve će imati smisla.
3) Koja? Ne mora. Imaš scijentologiju koja se baš fura na to da "napreduješ" kroz vjeru kroz stupnjeva naobrazbe i da zapravo kad počneš uopće ne znaš sve postulate.





.. ta dva citata, rekurzivno postaju krpa i zakrpa.

