Postajte ovdje svoje najdraže pjesme iz svijeta poezije.
Evo meni jedna jako lijepa - uz to ju je napisao moj tata 
Tražitelj čudesa
Nekad davno putovah danima
ne bih li nazočio padu vode s velikih visina
Nekad davno plovih danima
ne bih li se čudio teško mjerljivoj dubini mora
Nekad davno letjeh satima
ne bih li posjetio zemlje pune ptica čudesnih boja
Potroših silne novce
ne bih li se divio velikoj raspuklini zemlje
Poderah nekoliko pari cipela obilazeći ljudskih ruku djela
I ne nasitih se toga
Ne najdoh spokoja
……………………
Nakon nekog vremena upoznah ljude što govorahu o
višim vodopadima ,većim dubinama ,šarenijim pticama
o novim ljudskim djelima što bijahu veća ,šira ,teža ,brža ,sjajnija
od onih što im ja posvjedočih
…………………….
Sav moj svijet se srušio
Ne imah snage za novi put
……………………..
Poslije mnogih ljeta............................
kišno je poslijepodne u mom dvorištu stvorilo malu lokvicu vode
i kad se kasnije sunce uguralo između oblaka što su već obavili svoje
lokvici priđe onaj naš sivi vrabac i umije se
A ja ……,ja se zapanjen zagledah u to djelo Božje u mome dvorištu
.............................................................
I nasitih se ljepotom tog čuda
Mladen Šepić - Barba
Refleksije :
Zašto uopće krenuti na put ?
Zašto nas svrbe tabani ?
Zašto nam gori pod nogama ?
Što ima tamo a što nema tu ?
Nekad smo putovali zato što smo u okolini pojeli sve što se dalo pojesti - pa smo morali dalje . No sad je drukčije ; hranu nam dovoze od nekuda , od svuda . Poznavajući neke tipove oko sebe čini mi se kako poduzetim putom ostvarujemo nadmoć , sami sebi bolje izgledamo . Jer kako inače objasniti one zimske horde što trošeći novac svojih praunuka hrle u Alpe, a na skijaškim se stazama ističu snobovskim markama opreme dok im je skijaška vještina nalik onoj pingvina dok gegljaju preko leda. Uglavnom, oni što se vrate s puta govore o tome kako je „tamo“ ovako i onako a kod nas je ni blizu tako i još puno gore i kako , eto ,nema nade da i kod nas ikad bude ovako i onako kao tamo . Osim , naravno, ako oni odtamo ne dođu ovamo uvesti vječno potrebni red u nas same jer stara je stvar kako nema boljeg sluge od „Hrvata sluge „ a i nekako je prikladnije pa i jeftinije biti sluga na svom, nego se patiti putujući na tuđe ne bi li bio to isto .
No ,to je samo jedna vrst razloga za put .
A ima toga još . Mene je na put snubila radoznalost potaknuta nezadovoljstvom zatečenom okolinom u koju me dragi Bog smjestio ništa me ne pitajući. I naravno da sam prvom prilikom to poželio „popraviti“ .Pored toga u ono „moje vrijeme za put“, putovanje je još uvijek imalo onaj miris egzotičnog . Svijet je još uvijek bio velik, a televizori su tek počeli dobijati boju .Sad tek uviđam koliko su prijenosi partijskih sjednica,plenuma i sličnog imali pozitivan učinak na zdravlje puka . Držali su ga dalje od tog zla zvanog T(e)V(e). U to doba , činilo se kako iza brda ima „nešto“ . Osim toga , još uvijek je vladao onaj praiskonski strah od puta jer je to bilo skupo i mirisalo je na nevolju . Iz malog mjesta poput mojeg putovalo se uglavnom u bolnicu ili u vojsku .Naravno , sad je sve drugčije . Svjet je mali a televizori imaju takve boje, da onaj moj travnjak ispred kuće izgleda jadno spram onih koji nam se nude za par-sto eura "all included." Općenito , sve je na TV-u bolje no što je oko nas .Trebalo mi je duuuuugo vremena da se upitam ; zašto , do vraga , oni odtamo dolaze k nama kad ja želim ići k njima ?
I ta potreba za senzacijom ! Čovjek današnjice želi biti zapanjen ,ushićen, želi blenuti u nešto poput teleta u šarena vrata i uzdahnuti ; Bože , hvala ti što si to postavio za mene i drago mi je što moji poznanici nisu tu da mi pokvare ushićenje! Problem je međutim u kratkotrajnosti djelovanja senzacije . Stolječima je čovječanstvu bilo dovoljno sedam svjetskih čuda .Danas je sedam dnevno – mizerno .Kao i sve drugo i to je postala industrija. A industrija traži racionalizaciju , uniformu , standardizaciju ..... znam tipa koji se nakon opijanja probudio u hotelskoj sobi i ni po čemu nije mogao zaključiti gdje je, a bilo ga je sram pitati . Sobarica je bila Filipinka koja govori engleski , kroz prozor je vidio nebodere koji su mogli biti bilo gdje , za doručak su mu donjeli aspirin ,kolu i hamburger i sve je oko njega bilo isto kao u bilo kojem hotelu tog lanca koji ima hotele od Tokia do Londona "i nazad i naprid" .
Ne želim da ovo nalikuje apologiji NE-putovanja . Dapače , otputujte što prije i što češće . Zadovoljite radoznalost i probajte ostvariti očekivanja .Putujte sve brže i što dalje ne bi li se što prije vratili s posljednjeg putovanja, a to je ono nakon kojeg ćete sebi reći ; pa nisam ni trebao putovati , nema tamo ničeg što nema ovdje .Naprosto , kamenje je malo drugčije složeno , voda je malo modrija ili sivlja , ptice se jače deru i seru, rupe u zemlji su ponešto drukčijeg oblika i to je uglavnom sve . Zabluda je kako je moguć prijenos iskustva .Sve morate iskusiti sami . Jer kad bi bilo moguće usvojiti tuđe iskustvo, tad ne bi bilo psihijatara koji se drogiraju , pulmologa koji puše, a ni Hrvata koji priželjkuju EU . Da bi doživjeli istinsku senzaciju koji je put dovoljno izaći iz auta i put koji autom prelazite preći pješice , "nanoge" .Koji put je moguće sjedeći na klupi u parku ili pred kućom, a prethodno „ispraznivši misli“ doživjeti senzaciju dublju od Marijanske brazde.
Ako naporno vježbate postat ćete sretni s onim što jeste i gdje ste .
AUTOR: Mladen Šepić-Barba
