Što se događa s našim društvom?

Fina prosječna u hrvatskim cestama.

Koja sila? Gosn. Ribič, Matijašević i slični, eto koja sila. Posluju s gubitkom i koje je rješenje? Podignimo cijene, a kad se skupi dovoljno takvih gubitaških firmi, podignimo PDV, uvedimo porez na ovo ili ono, ali nikako da otpustimo nekoga ili smanjimo plaće. I šta će onda biti? Privatizacija. I onda opet hajka, vlada rasprodaje obiteljsko srebro. Dok ga ima. A sve ga je manje. A to je jedino rješenje, ne zato jer su privatni vlasnici po definiciji uspješniji, nego zato što su oni to platili SVOJIM novcima, pa im je u velikom interesu da firma posluje s dobiti, za razliku od politički instaliranih direktora državnih firmi koji (kao i svi zaposlenici) posluju po sistemu "nije ti ćaćino, šta te briga". I onda Ribič kaže štednja nije rješenje. Ma kakvi, lako je trošiti dok se zadužuješ, al kako ide i to će biti sve teže, a onda...

 Toliko isto i košta šivanje sa 4 šava. Hmm,zašto oni obožavaju broj 250?

Da još malo uprostim, bilo kakav dolazak kod majstora je 200 kn + PDV, ako se dogovoriš onda je manje.

 To si tek sad skužio?

Generalizacija i stereotipizacija su načelno loše stvari, no nekada je zbilja teško neuočiti uzorke u ponašanju određenog naroda.

Ozbiljnije karakterne mane Hrvata (i ponekad još nekih ex-YU nacija) su reverzni pomodizam i pesimistično autodestruktivna depresija.

Reverzni pomodizam, nakaradno zvuči, nije teško shvatiti. Mala nacija nema puno prostora i pojedinaca koji bi stvarali trendove, lakše ih je uvesti. No lakše je uvesti gluplje trendove, oni su medijski izloženiji i zato ih je lakše uočiti. No mi imamo specifičan slučaj, gdje nakon kopiranja i prihvaćanja trendova izvana, netko to zamjeti te onda mahnito pokušavamo stvoriti vlastiti identitet koji se tragikomično svede na vađenje prastarih uspješnica iz formalina ili još gore - zagušimo medijski prostor veličanjem i oglašavanjem marginalnih i nebitnih pojedinaca i događaja koje alkemičarskim i nadriljekarskim metodama možemo povezati s nama samima.

Netko je to već spominjao u vezi malo ozbiljnijih tema oko kralja Tomislava, izuma i Tesle, ali ovdje bih se dotakao tema kojima nas svakodnevno bombardiraju.

Lako je odbaciti vijesti da je netko Hrvat jer mu je baka u 14 koljenu bila sa Pašmana, no nekada nas obavijeste o ovakvoj vijesti, u kojoj saznajem da sam ja Primorski Srbin čakavac.

Ne bih imao ništa protiva da se to i dokaže, nije me pretjerano briga ionako po guglanju prezimena naletim na mnogo prezimenjaka iz Srbije. No smeta me već pomalo akutna glupost i zanemarivanje činjenica s obiju strana kada se dotaknemo nečega što je bitno samo nama i gdje dobijemo 2 boda u igri koja je opet bitna samo nama. Opet, iako to smatram nebitnim, te bi bilo bolje da se konačno usuglasimo oko suvremenog pravopisa koji bi bio dosljedan, smeta me da medijski prostor dobivaju ovakve vijesti, gdje će neki visoki dužnosnik zaključiti da je kamen iz Rozete natpis nekog Karađorđevića ili Starčevića iz prijelaza 3. u 2. stoljeće prije Krista. Ili kako bi žena mog trenera košarke, kao drugu krajnost rekla dok su suci Ukrajinci loše sudili na rukometnoj utakmici Hrvatska - Danska - "Sve je to isto; Danci, Ukrajinci, Rusi, sve je to isto, sve su to Srbi, Četnici."

Kkao se takve ličnosti nađu na visokoj poziciji neke akademije je zabrinjavajuće pitanje.

Pesimistično autodestruktivna depresija je malo ozbiljnija dijagnoza uzrokovana najviše političkim utjecajima i promjenama. Dok je naš socijalistički sustav imao nekih prednosi u vidu zbrinjavanja radnika, imao je negativne posljedice na kreativnost i ambicije stanovnika. Nažalost Hrvati su najviše fasovali.

Očituje se to ne samo po našem načinu života, veći i u kroničnom nedostatku kretivnosti i ambicija.

Prosjek razgovora hrvatskih radnika srednjeg sloja svede se na istovremeno žestoko kritiziranje poslova u javnom sektoru i žaljenje zašto oni nisu na toj poziciji. Zanimljivi paradoks specifičan za ove prostore. Lako je shvatiti takvo stanje uma, tako su nas učili u komunizmu, to se prenjelo i na sadašnjost. Državna firma je ideal, dok se relani sektor prikazuje kroz strane firme koji isisavaju "naš" novac, dok je realnost takva da ono malo kompanija što imamo traži školovanije i sposobnije kadrove pa ljudi svjesni te činjenice sami sebe lažu.

Neozbiljnije od gornjeg pasusa, no svejedno prepoznatljivo, to se očituje i u nemaštovitosti hrvatske kulturne scene.

N eznam jesam li ikada pogledao vedar hrvatski film, koji nije imao ozbiljnije teme skrivene u satiri. Pjevajte nešto ljubavno, kao popularniji film, završava s tračkom svjetla u crnom epilogu ljubavnog trokuta. Sonja i Bik je revizija Romea i Julije. Maršal je satira komunizma, Rat na mom otoku satira pomahnitalih osjećaja nacionalizma i okretanja novome. Karaula opet završava crnije od nekih horora. Priznajem da nisam pogledao mnogo filmova domaće produkcije, no nije me za kriviti jer u životu mogu istrpiti samo toliko priča na temu gej veterana domovinskog rata koji ima ženu i dijecu ali je dobio HIV. Djeda mu je Partizan radnik iz SOURA, ženini su Ustaše.

Animacija se svela na teške slike u pokretu na repertoaru Animafesta, Čarobnjakov šešir je podsjetnik na maštovitija vremena. Film festivali su većinom parada društveno škakljivih tema, svrrhu imaju u prikazivanju zvijezda kao ozbiljne ljude koji brinu o tim temama.

Očituje se i u glazbi, gdje osim ekstrema tipa Lollobrigida i sličnih europrihvatljivih eksperimenata, imamo grijanje juha iz paleolitika. Gibonni i Massimo mogu dobiti samo toliko Porina, TBF je iskakao iz Glasa Koncila, a rock koncert godine je Let 3 i Hladno Pivo koji zajedno imaju isti broj koncerata kao i godina njihov prosječni slušatelj - 17. Majke kad se Bare otrijezni. Adastra, Luksemburg, Vatra - ista slika isti fleš. Huljići...

Nema rizika, publika nije toliko masovna niti je spremna na promjenu da bi autor mogao preživjeti, stoga mnogi odustaju.

Ovdje moram istaknuti da je kinematografija u susjedstvu ipak bolja, većina popularnih bendova ima korjene u Sarajevu. Mi ćemo se po 768 put samo u ovoj godini sjećati Novog Vala i zvati Štulića da se vrati... Ili ćemo čekati da Bruce Springsteen objavi novi album da Prljavo kazalište ima materijala za novi album, u nedostatku ideja ubaciti Moj dom je Hrvatska.

HDZ-u gubitak izbora i nije teško pao zato što su znali da najgore čeka tek SDP i to ne toliko zbog njih samih, koliko zbog nasljeđa. Ovi su samo pokušali ne talasati puno, što je posve pogrešno (a Linić spašava javni sektor).

E moj wykse... to ti mene sve jako zabavalja, koliko i rastužuje. Ne vjerujem da to većina ne vidi, to mi se čine očite stvari. Već godinama mi nije jasno kako to prolazi, kako onaj luđak dobiva nagrade i hvalospjeve kao guverner HNB-a, a gura izvoz u propast, a da ne govorim o suludim potezima ostalih.

Najbolja je stvar to što svi znaju u čemu je problem ali nitko nema pametno riješenje.

Rješenja postoje, barem koraci prema njima, ali to su kompleksne stvari koje rijetko odgovaraju svima kojima trebaju, a u politici važi pravilo da će te u svemu netko zakočiti, osim ako riskiraš glavu.

Zato što ne poznaš dovoljno ekonomske relacije, pogotovo vezane za monetarnu politiku uz visoku zaduženost, nužno i euroiziranost, kakva je na primjeru Hrvatske. Nije Rohatinski i HNB svojom politikom gurnuo izvoz u propast, već sustavna pljačka i uništavanje proizvodnje što kroz ratna razaranja, što kroz privatizaciju i tajkunizaciju. Slabljenje kune unazad 10-12g. od zaduživanja u eurima bi imalo kudikamo gore posljedice po hrvatsko gospodarstvo od politike koju je provodio.Ne znam o kojem izvozu pričaš uopće, što mi sustavno unazad 20g. izvozimo da je zakočeno prejakom kunom? Koja industrija je opstala u HR od početka rata naovamo?

Ne pada mi na pamet da mu budem advokat, jer mu zamjeram "prijateljstvo" s ponosom nacije Todorićem i njihove međusobne interese, plašenje nacije sa inflatornim učincima koji su se pokazali kao čista floskula, dapače - veću god. stopu inflacije imamo u vrijeme recesije i štednje nego u vrijeme najveće ekspanzije i oslobođenja bank.sredstava mjerama HNB-a itd.

Ima on dosta svoje krivice za postojeće stanje ali učinak koji bi imalo povećanje rata kredita kako poduzetničkom tako i privatnom sektoru bio bi jednak onom u SAD-u 2008. na tržištu hipotekarnih kredita. Na primjeru Hrvatske to bi značilo katastrofu (govorim za slabljenje kune u odnosu na euro), a SAD provede bail-out plan, spasi banke, fondove itd. i nikom ništa, zaduže se u domaćoj valuti, svi sretni, dug se gomila, nacija spašena tj. bar onaj top 1% nacije.

EDIT: Vidjeti više rješenja pod terminima - kontrolirana inflacija itd.

Na zalost, svjestan sam toga. Smatram da na nasoj politickoj sceni nema kandidata koji je sposoban i dostojan biti na vlasti.

Hvala (na melješ), ali naš financijski sustav je određen činjenicom da stanovništvo tri četvrtine svoje štednje drži u stranim valutama. Ako bi jednokratno ukinuli valutnu klauzulu uz istovremeno slabljenje nacionalne valute, to bi bilo ravno katastrofi. U svakom slučaju mišljenja sam da ćemo prije u eurozonu, tj. da će prevladati mišljenje što skorijeg uvođenja eura.