Godišnjica pada Vukovara

 Potpisujem...

 Meni je draže što ljudi ne participiraju u ovoj temi na tipično licemjeran način - sjedeći pred računalom, u toplini vlastitog doma, zaokupljeni sobom. Od toga nema pomoći.

Unatrag nekoliko godina, redovito sam izdvajao određene iznose i donirao u razne svrhe - razminiravanje, izgradnju grada (konkretno pričam o Vukovaru), pomoć udrugama i slično. Inače sam iz Zagreba, daleko od tog istočnog dijela Lijepe naše i bio sam još mali u vrijeme ratnih stradanja, ali uvijek sam osjećao potrebu pomoći žrtvama domovinskog rata, jer sam smatrao da to što živim u slobodnoj državi, što nisam izgubio nikoga od svojih bližnjih, što sam se mogao u miru školovati i naći dobar posao, djelomično dugujem i njima. I to je tako trajalo jedno vrijeme. Tada sam došao do određene spoznaje - sav novac koji sam davao bio je s ciljem umirivanja vlastite savjesti, umanjivanja osjećaja krivnje koju sam osjećao jer sam mislio da sam se novcem iskupio i riješio svoju moralnu obvezu koju bi svi trebali osjećati, kao čovjek prema čovjeku. I tada sam odlučio, barem nakratko, dati vlastit doprinos. Barem malo prekinuti vječnu potjeru za kapitalom, barem nakratko izdvojiti se iz potrošačkog društva, koje vikende provodi po trgovačkim centrima, u ludim noćnim provodima, provodi se na ljetovanjima i zimovanjima... Tada sam odlučio - idem tamo, idem dati dio sebe. Odlučio sam otići na jedno hodočašće po Slavoniji, koje je za krajnji cilj imalo Vukovar, paljenje svijeća na vukovarskom groblju za stradalnike domovinskog rata. Putem smo posjećivali razne obitelji i zajednice vjernika. Bilo je to dugih 60 km hoda, usred jake zime, praćene hladnim vjetrom i padalinama, putem koji je mjestimice prolazio i kroz koridore još uvijek miniranih polja. Čudili su mi se prijatelji, kolege i poznanici, sve ''gradska djeca'' - zašto sam odlučio dobar auto zamijeniti pješačenjem, zašto sam toplinu vlastitog doma i ureda zamijenio za dugo pješačenje i spavanje u vrećama za spavanje, zašto sam gradski asfalt i skupe talijanske cipele mijenjao za gacanje blatnim poljima u gumenim čizmama... Tada još ni sam nisam znao. Ali sve to isplatilo se onog trenutka, prilikom svakog susreta sa ljudima koji su vidjeli da nisu zaboravljeni. Moju prehladu i žuljeve od hodanja izliječili su osmjesi djece i pjesma, koja im je pokazala da će uvijek biti onih na koje mogu računati. Da će se graditi vrtići i škole u kojima će stjecati nova prijateljstva, da će se graditi igrališta na kojima će vratiti barem dio izgubljenog djetinjstva. Moja je velika želja da svi sudjeluju u pomoći, na koji god način mogu, pogotovo gradu heroju, na čijoj su prvoj crti obrane, kad je to bilo potrebno, sa oružjem u rukama stajale čak i žene (njih oko 400). Puno je toga još potrebno, ali svatko može dati svoj doprinos.

 Nisi u pravu, pretpostavljam da nisi ni bio tamo i vjerojatno pričaš napamet. U gradu Vukovaru postoji 12 kulturno-umjetničkih društava, postoji čak četrdesetak sportskih udruga (sportskih klubova - nogomet, odbojka, veslanje, tenis, boks, šah itd., i sličnih udruga), postoji gradski muzej i knjižnica, zatim Hrvatski dom Vukovar (javna ustanova u kulturi), postoje gradski vrtići (sa programima učenja stranog jezika i sportske igraonice, te nastojanjima za zbližavanjem i pomirivanjem ljudi sa različitom nacionalnom pripadnošću).

 kom ti to?

 Potpisujem. Meni je to tako bezsmisleno. Prije se i bolje živjelo. I tako mi se gadi kada se kao mrzi srbi i hrvati i klinci se ponašaju kao neki VELIKI HRVATI kao , tompson U sa plusićem i takve stvari. Sami su si krivi što su poginuli. Sami su se odveli u smrt jer su bili zaluđeni VELIKOM HRVATSKOM.  uglavnom bez cilja. Meni je totalno sve jedno, bitno mi je da sam na svojem području (isti jezik, kultura i Balkan :D) a sada koje ime nosi taj teritorij ili ko njme vlada zaboli me.

Osobno ja za nikog ne navijam.

 Pa ja se slazem s Pajicem.

Ne razumijem u cemu je problem. Osim kaj nebi deseci tisuce ljudi izginilo, danas bi jos uvjek bili velesila i nebi morali ici kako vjetar puse (prema EU). Uz to jos uvjek bi bili braca s ostatkom balkana i nebi se mrzili ko danas. Uz to da ne pricam kolko je taj rat nas unazadio i koliko bi razvijeniji sad bili da ga nije bilo.

Svaka cast nasoj drzavi, bili smo napadnuti i trebalo nas je branit i heroji iz Vukovara su to i cinili i hvala im i slava, ali da nije bilo nekih kretena pri vrhu jugoslavije do toga nije moralo ni doc.