Fenomeni!
Komedija, tragedija, drama.
To su ukratko tri riječi koje podosta slikovito opisuju ovu priču.
Inače sam stari „Bugaš“ a zbog ove priče sam se ekskluzivno učlanio i na forum, jer se ovo jednostavno mora prepričati. To je priča o vrhuncima ljudske gluposti. Ne kaže se džaba da su samo dvije stvari beskonačne – svemir i ljudska glupost, al' se za svemir još ne zna.
Znači, kao prekaljeni „freak“ i samo-uposleni privatnik vlasnik sam četiri kompjutera, svi kod kuće. Laptop, desktop, HTPC i server/workstation na kojem obavljam skoro sav posao. Da i to pojasnim, radim kao profi grafički dizajner i kao prevoditelj/lokalizator/sudski tumač. Pri ča se naravno veže na ovu posljednju pilu koja je poprilično skup komad opreme. Naravno, pa radim grafiku na PC-u, a ne Mac-u, zato što se zbog gnjavaže Jobsa Stevena i njegova imena držim podalje od njegovih proizvoda (kakvu gnjavažu predstavljaju Safari, I-tunes i Quick Time koji više izgledaju kao virtualna babetina koja mi uvaljuje Zepter i Avon, samo se nešto prodaje. Samo još da napomenem da sa i bio vlasnik Apple II kompjutera 80-ih kada PC kao takav još nije ni postojao.
Ukratko to je Kandalf sa serverskim dvojezgrenim Opteronom Santa Ana 3 X 2 GHz za kojeg je „majstor“ iskešir'o oveću svoticu, 4 gige overclockerskog RAM-a sa hladnjacima i uglavnom manje-više friziranim i modiranim ostatkom. Da sad tu ne duljim kućište zauzima, redom od gore nadolje, i dvoslotni Radeon, pa mrežna kartica, pa Trustova zvučna kartica koja okupira dva slota i na samom dnu DVB TV kartica. Znači ploča je frajer natovario do balčaka. Za stražnje strne kućišta je naravno more kablova i žica, a unutra je džungla relativno neuredno razvedene kabelske strukture za koju bi uredni Bugovci dobili srčanu kap. Rukovodio sam se onom starom koju je izrekao Enzo Ferrari „šasije su za onoga tko ne zan napravit' pravi motor“ paje tu ugrađen izvrstan Arctic Cooling Freezer hladnjak protok zraka i nije bio neki faktor, pogotovo u kućištu veličine pseće kućice sa hrpom ventilatora. Sve je to „majstor“ i modiro tako da primjereno svijetli. Inače glavnu kabelsku pomutnju stvara stupidni potenciometar veličine auto-radija ugrađen u 5-1/4 inčni utor, ali za toliko ventilatora je neophodan kako smanjuje revoluciju, brzinu i naravno buku ventilatora.
Priča počinje tako što Kandalf ima bočni prozor veličine osrednjeg izloga neke trgovine, i tako dok ja radim vremenom bacam poglede unutra i gledam kako mi sve štima, ali taj AC Freezer mi nekako estetski ne paše, nikako da mi legne, iako za taj cooler imam samo riječi hvale i ništa više. Al' što ćeš, nema LED-ice, i pojam je bezličnong njemačkog dizajna. Tako prije par dana donosim odluku, taj ide va, a umjesto njega dolazi onaj Orb hladnjak što je „mali Ivica“ već „ošacov'o“ prethodno. Kupujem hladnjak za oko 350 Kn. Thermaltake MaxOrb. Na internetu ga opisuju k'o mrcinu, i gledam ja, kutija zaista izgleda k'o da je unutra pakovan kuhinjski mikser. Naravno, odmah po izlasku, majstor gužva račun i baca ga, ni manje ni više, nego na ulicu, 'nako perfidno.
Nakon ispijanja kavice dolazim kući i usplahireno, kao prava bestijalna balkanska zvijer, trgam kutiju da vidim konačno što se to krije. Izvlačim van plastični omot, al' nije to to, nije to neka posebna mrcina nego relativno obični hladnjak, naravno, kineski, krhak, senzitivan, lakši od Freezera, i dok ga okrećem svojim šapama da bacim oko na dno, da vidim kako se to čudo spaja, samim držanjem u ruci već počinjem preoblikovat' stotine perca za disipaciju topline. Znači već u startu se „g***o“ počinje opirati. Naravno to je ništa nasuprot iznenađenja koje slijedi. U kutije je još jedan kartonska kutija, u kojoj je, pretpostavljam, paket za spajanje, za LGA775 i AM2, moj socket. Lociram, identificiram, vadim… tresem, ispada paketić za LGA775, ispada i neka vrećica za AMD. Uzimam, dižem, u nevjerici i prinosi očima. Kad ono, ostvaruje mi se najsadomazohističnija noćna mora, novi okvir oko socketa sa backplateom, kojeg naravno moram stavit' ispod ploče. Znači, drugim riječima moram vadit' ploču. Ej, čovječe, pa to za mene nije opcija. Pa 'ko će to sve skidat „j***m mu majčicu“. Tipično u kinesko stilu, loša obrada, komplicirana montaža, 'nako partijska. Skidam ja naivno stari cooler i mislim sad ću ja to možda i izprovizirat'. Njušim okolo kao policijski labrador. Nema šanse, okvir je jedinstven i samo baš taj paše na cooler. Hvatam zadah kao Kike Curavić, i vadim kablove, jedan po jedan, od tipkovnice i miša, UPS-a, pisače, USB ekipu, video, audio koaksijalne, SPDIF, optički audio, midi, DVI, RGB, bla bla, kad sam to poskidao dobio sam snopić slame, kanopiju lijana. Kandalf je lijep i simpatičan, na slici. Izaziva divljenje svojim neo-art-deco dizajnom, ak je brate od čelika, 20 kila prazan, 35 pun. Otprilike ni manje ni više nego k'o lafet za 60mm minobacač kojeg sam imao čast teglit'. Tokom vremena je svojom težinom oštetio i stol na kojem stoji.
Također am istodobno i vlasnik Tt Armor Jr kućišta, aluminijskog sa bočnom HDD ladicom, apsolutno najboljeg kućišta koje sam ikada vido, i stvarno je isplativo i preporučuje ga istinski, jednako kao i AC Freezer. Naravno, nisam dao 1500 Kn za Kandalfa da ga na podu držim, nek' se vidi, dok mi klacka stol. Lomim, (čitaj uvijam) dvije bočne „capice“ i bacam kućište na stol.
Vadim kartice jednu po jednu, kao da isključujem HAL-a 9000.Kućište inače ima one plastične osigurače i nema vijaka za easy-install. Skidam napajanje s kartice i čupam ju van, nije uopće ni tako prljava kol'ko sam očekiv'o. I tako sve redom do dna. Zvučna je zapinjala koliko god je mogla, ali ja sam jači.
Kako sam godinama „rezidentni“ šteler i sastavljač konfiguracija u krugu od 2 km, nekada sam to i za novac izvodio, donosim kutiju za alat, onu veliku plastičnu, ali iz miljea elekto IT-a, krcatu preciznim alatima i oruđima isključivo za „rigging“ PC-a. T me već polagano hvata noć, stalni i vječni neprijatelj svakog sastavljača. Mrzim rad pod artificijalnom iluminacijom. Pokušavam povadi't one nazubljene vijke što drže ploču, oni padaju po ploči, gube se po kondenzatorima, vrte u mjestu, i uglavnom izvode svoj krvavi pir kako to samo njima dolikuje, a s čim mora da se i sastao svaki „j*****i“ freak. Nemam živaca i odlazim po drugu kutiju, to je ona sa vodoinstalatersko-automehaničarskim alatom, vadim onaj odvijač sa magnetnom glavom, i voila, kupim i vadim šarafe. Kao prekaljeni veteran, odlučujem iz-pikat' sve osim pinova za HDD, reset itd. Skidam SATA kabele, jedan IDE, napajanje, fan-ove, i naravno greškom izvlačim i Fire-wire. Naime, Kandalf ima drugi firewire socket na krovu kućišta, a keblom se spaja na ploču, na dnu ploče da ogorča život. Debela mrcina se sastoji od 10-15 živa koju svaku treba upikat u pin, svaka je skoro jedinstvena, ima par istih, ako bilo koja ne štima kabel ne radi. Tu sam „o****o“ karijeru! To više nebum vratio jarane, nikada. Jedva sam ga uopće i prvi put posložio.
Skidam stari okvir od socketa, ima one click nožice kao LGA ali manje sofisticirane. Bacam backplate, stavljam vijke u novi, proguravam kroz ploču, i nakon što sam uronio duboko u istočnjački kontra-logički mod razmišljanja skopčavam i skontavam kako ide. Komplikacija je maksimalna zato što iso đubre ide in na AMD i Intel. Naravno, samo postolje pleše kroz ploču jer ima „lufta“ i biva učvršćeno teka kad se MOBO pritisne u stražnju ploču kućišta. E sad' dolazi prava stvar. Na muci se postaju junaci. Cooleri su inače soj i vrsta koji se zbog nekog razloga izrazito idiotski i moronski montiraju, pri tom iziskujući pozavidne psihofizičke predispozicije i kardiovaskularnu stabilnost i agilnost. Vidim nema šanse. Ide teško. Cooler se učvršćuje tipom klackalice na „knap“ al' ovdje ima i manjka. Još mi smeta i RAM, al' ga iz nekog razloga ne vadim.
O ploči. Ploča je Gigabyte, inače firma relativno sumnjiva u usporedbi sa npr. Foxconn ili Abitom. Međutim, „mala“ pokazuje da je rađena za invaziju na Taiwan. Lomi se i kida, pucketa, struže po kućištu na kojem stoji izvađena i polegnuta. Da ne polomim lemove i vodove instinktivno tražim nšto mekano da podložim ispod. Ovo dalje je „bez z*********e“, vidim bund publikacija kraj faxa, vatam prvu, zadnji broj buga. Podmećem pod ploču kao buffer. Paše. Štima.
O pasti. Da ne vadim procesor van obrisao sam ga u socketu, zaključanog. 'vatam tubu skupe termovodljive paste preostale iz prijašnjih avantura. To je ona doza u injekciji, pa se smo stisne po procesoru. Tiskam ja i mislim, što to curi brale. Ma neću žalit', uvijek kažu da ne treba žalit' pastu, a valjda je i proizvođač dozirao dovoljno da se spraši cijeli „shot“. Vidim ima puno.
Vraćamo se 15 minuta unaprijed. Prilikom borbe čovjeka i coolera čovjek se temeljito umazao pastom, do je psov'o i kleo kinesku naciju, aljkavost itd. Reminiscencija e to bila sada slovačkog crtića A-je-to.
'vatam kombinirke, one velike, druge papagajke, velike, kućište umazano, i čovjek, ja, i ploča. Iz iskustva znam da mokra krpa rješava pastu. Po odlasku po istu uviđam da se i obleka, poglavito majica, izložena prvoj crti bojišnice, umaljala. Donosim ' ladnu krpu, koju ne znam dal' da koristim za odstranjivanje paste ili k'o 'ladni oblog.
Kombinirkama malo prepravljam klackalicu na cooleru u stilu dobre sovjetske „sibirske“ improvizacije, i krećem u 43 pokušaj, već izrezan i unakažen po prstima. O stanju peraca na hladnjaku bi najbolje posvjedočila fotka. To se sve izvitoperilo na sve strane. J***š ti taj dizajn. I to da me hladi.
Uspijevam par puta zakačiti usta klackalice u zub na utoru, al se otkida, izrazito violentno, ma baca se na mene. Međutim, savladavam tehniku montaže brzinom svjetlosti i uspijevam. Ali sad kad ga „imam, još moram i duguljasti valjkasti vijak uvrnuti, jednom rukom, a drugom nadljudskim naporima držati kao oprugu. I gotovo. Na pamet mi pada Đenka kako popravlja krematorij i viče za „cvikcange“.
E moj Opterone, pod ovakvim pritiskom mora da se hamburgerizirao. I to je to. Brzo i efikasno ko podmazan, smontir'o sam cooler nakon „nepunih“ 150 minuta uz posjekotine trećeg stupnja. Nakon toga malkoc popravljam i ispravljam ona preca na cooleru. Već sam i gled'o ak ne bude išlo morat ću i ventilator skidad' da dođem do one klackalice na dnu. Na svu sreću nije bilo potrebe.
Ambiciozno vraćam sve dijelove, šarafam ploču, filujem slotove. Spajam kablove. Čak i naivno poput dječarca vraćam bočnu transparentnu stranicu, i ni manje ni više čak i debele masne vijke uvrćem.
A i sam pretpostavljam do to možda nije to, jer sa pločom se nikad' ne zna. I govorim ja sam seb nak' poetski, „Pazi da ne bi ti to, moj majstore, mor'o skidat još jedanput.“
Onako usput sam još i dotegnuo i vijak na Revoltec cooleru na chipsetu. Šta je ta Gigabyte ploča sve prošla kroz, svaka čast.
I dolazi trenutak istine. Stišćem I na skupom 800 watnom napajanju i „krešem“.
Ništa….
Drugi put.
Opet ništa.
10 put ništa.
Vadim stranicu i pregledavam utor na kućištu, 5 ¼ ladicu gdje je kontakt, mislim, da nisam, u afektu, potrgao i istrgao žice. Sve je uredu.
E to je sada ozbiljan problem.
Skidam sve, sve, sve, ponovno, i sve, sve, sve i baš sve rastavljam. Ulazim u sigurno 3 sat. Počinje 11 runda. Vidim da je ozbiljno pa vadim ploču van, na Bug, i skidam sve, osim coolera kojeg sam jedva stavio, 24 i 4 pinskog napajanja i power pina na ploči. Ništa. Osluškujem.
I uhom prekaljenog majstora čujem da ploča cvili. Kao da se lagano prži, kad se uključi napajanje.
Tada vidim da i cooler ide dolje, i sve pločice RAM-a, i tada vidim da se pasta prelila i podlila u sam socket.
Postoji o ona pasta koja provodi struju, a ona kad se podlije i prelije čini kratki spoj. Provjeravam tubu. Ne, ja imam običnu pastu.
Ovo sve gore je bila KOMEDIJA, TRAGEDIJA I DRAMA.
Ono FENOMENALNO tek sada dolazi, u ovom epskom pohodu koji već izgleda kao putopisni feljton.
Znači, radim ono čega se obični smrtnici boje ko vraga.
Majsro „Bata“ diže polugu, otpušta skupi Opteron, diže ga…. Iiiiiiiiii….
Sad pripazite i izvucite sve pouke i naravoučenja…..
Jer pripadnik ljudske rase je u elementu i čini sve elementalne (sic)i mentalne greške koje se Murphy-evski tovare jedna na drugu.
Vidim da je pasta prelivena preko vanjskih pinova.
Na procesoru inače ima 940, točno.
Sav umuljan od one paste 'vatam krpu, onu istu koju sam već koristio.
Brišem vrh procesora.
Brišem sam socket, i okolicu mu, što bliži, što daljnju.
Procesor okrećem, i prelazim na, pazi sad ovo, brisanje prostor između pinova.
Oni stoje supersimetrično, k'o vojska klonova u Star Wars.
Naravno, ipak je taj čip, procesor, nešto najpreciznije što je ljuski um posložio.
Tako „ekskvizitno“ posložen u vakuumu. U postrojenju vrijednom par milijardi $$$.
Ali balkanski Mujo 'vata prljavu krpu, i kreće u brisanje.
Dok kretenčina briše gornji red, krpa pleše i lagano struže po pinovima, koji inače izgledaju i zvuče čvrsto. Da, zvuče, proizvode specifičan vibrirajući zvuk kao kada stružete po radijatoru a on odzvanja.
„Hmmmmmm… Ma dosta je to postojano…“ Mislim ja u sebi.
Da sam znao da je ovako čvrst ne bih ga ja sigurno mazio i pazio kog montaže.
Naravno, krpa se zakačila za donji grid pinova.
Ja instinktivno povlačim koristeći silu, tkanina doslovno zakačena za pinove, i dok dam ja „d**'o“ tako-vamo iskrivih pinove.
Točnije 6 pinova na dijametralno suprotnoj strani od „ćoška“ sa nultim pinom.
Mislim ja, kretenčino, više se nema tu što izgubit'.
Uzimam mali električarski odvijač i manualno ispravljam pinove.
Po tom, idem isprobat kako se ta nanometraža „od oka“ uklapa u socket.
Malo pripomognem i stvarno, gle, vidi-vidi, procesor uklizava.
Spuštam polugu. Stišćem pinove.
Idem probat' „kresnit'“ da vidim jel' to šljaka.
Radi, radi pa se ugasi. Vidim po cooleru, koji je spojen na FAN na ploči, ali nje na procesoru, nego na stolu.
Vadim procesor, kad ono, još gora scena nego prije.
Ledim se u vremenu i prostoru.
Pravi tableaux.
Četiri od 6 ispravljenih pinova nisu usjeli u rupu socketa AM2 nego su kliznuli pored, is uz ogromnu silu zaključavanja socketa bivaju savijeni pod 90, kao žito u krugovima Suffolka.
Virtualno su slijepljeni sa procesorom.
Sad znam, kada ih počnem dizati sigurno će puknut.
Uzimam šivaću iglu, dižem prvi pin toliko da mogu ugurnuti odvijač. I tako tri pina.
Sva tri vraća pod, cca. 90 stupnjeva. Sa četvrtim pretjerujem, a već sa pomalo i naviknut na tu vrstu „d****a“ po procesoru precijenio njegovu već uvelike precijenjenu čvrstoću.
Taj zadnji pin ispravljam previše, vraćam ga natrag, kado ono…………….
Pingggggggggggggg………………….
Etom baš tak zvuk i eho.
I čujem kada pada na parket poda.
Kao „Machine that goes Pingggggggggggggg…………………“
Kasno je za smijeh, a kasno je i u noć.
Idem, reko', vidjet što će se desit' kad ga vratim, sada invalida rata, sa 939 nožica.
Umećem ga još lakše.
Ne stavljam cooler kako ništa i ne očekujem.
Vraćam grafičku, napananja, USB tipkovnice i miša.
U kućištu je 4 diska u raidu, radi se o serveru.
Ali kako ga koristim i kao workstation tu je i Vista Ultimate 64X.
Odlučujem za podizanje Servera 2003 R2, spajam, palim, sve radi.
24“ zaslon pokazuje „No Signal Detected“, kad evo ga…..
Podiže se – BIOS.
Pa dolazi i ono najnevjerojatnije.
Server 2003 welcome screen.
Da ponovim, Opteron Dual Core Santa Ana, one pin missing, znači 939, radi bez ikakvog problema, i bez coolera naravno.
Sve biva vraćeno na svoje mjesto, i sada uredno koristim krnji procesor Santa Ana, koji radi multitasking bez problema.
CPU-z čita sve uredno.
OCCT perestroika pokazuje sve uredno.
Na boot screenu na djelu gdje se učitavaju informacije o taktovima, procesoru i jezgrama pokazuje malo čudne znakove, al' sve drugo radi bez problema.
Ovaj tekst koji sada čitate je kucan baš na tom računalu.
Bez teksta.
Neka mladež izuče pouke iz ovog slučaj ako je to moguće.
Naravno, ne mislim da sam ja izoliran slučaj, pa se zato obraćam svekolikom čitalaštvu u potrazi za sličnim dušama koje također možebitno koriste invalidne procesore.
Na kraju samo mogu reć'
„Viva AMD“
„Viva Generalissimo Santa Ana“
