Ateisti ili teisti ili nešto treće?

Raspravu si vodio u potpuno pogrešnom pravcu, želeći oboriti apriorni sud (oko kojeg se - naglasak - možeš samo složit ili ne!), a tu te doveo manjak pronicljivosti oko same poante koju sam iznosio. Postavljaš pitanja na koja sam dao odgovore nekoliko puta, radio si straw mana i previše puta (nekoliko puta sam ti istaknuo pa možeš tražit), doveo si se u preočitu kognitivnu disonancu i naposljetku pokazao da ti je doista strana disciplina o kojoj raspravljaš. Imaš dosta pitanja koja nisi odgovorio i koja bi nas dovela, tako jednostavno, bez ove nepotrebne muke, do pitanja koja se ovog trenutka raspravljaju u temi. Samo je bilo potrebno lišiti se potrebe da nekome nešto dokazuješ (da je u krivu) i prihvatiš propoziciju, s njom se složiš ili usprotiviš. To bi nas dovelo ovdje, do poante koju je Drago prilično izravno rekao kada je izjavio da je meni argument za opstanak vrste "površan", što i jest, što bi značilo da je njemu on validan. TO je poanta priče oko koje si ti išao u dubioze. TO je razlog moje tvrdnje da ateizam vodi u besmisao (blackdog je načeo tu poantu). TO je razlog zašto je Nietzsche došao do nihilizma, Sartre do apsurda, a Schopenhauer do pesimizma. TO je poanta koja ti potpuno promakla iz već navedenih razloga. 

"Dakle, prvo objasni što točno misliš pod "objektivno dobrim", zatim dokaži da objektivno dobro postoji, pa ćemo onda vidjeti kakve to nosi sa sobom implikacije. Izmislio si koncept, ponašaš se kao da je stvaran i tražiš da ga drugi pobijaju. Teret dokazivanja je na tebi." - Ovdje je očito, pa i za kvazifilozofa kakvim me smatraš, da ne shvaćaš "koncept kojeg sam ja izmislio(ja?! hahahaha)". Tražio si "dokaz" za njega, što je smiješno. S njim se možeš složit ili ne, i to sam tražio. Samo to. Ali nije išlo. Ti bi si radije hrvao sa Kantom, na što bi ti mnogi, pa ikvazifilozofi, rekli da je Sizifov posao.

Možeš navest, ako nije problem, gdje si pročitao ovo što nazivaš katoličkim tumačenjem smrti i života nakon smrti? Naime, ovaj život katolik smatra darom kojeg valja iskoristiti tako da upozna Boga, spozna da je grešan i da ga grijeh odvlači od Boga, a onda i pronađe odgovor za taj problem. Kršćanin tvrdi da je odgovor Krist, a ovaj život nije nedostojan blaženstva, jer je i sam taj Krist izjavio da je "Kraljevstvo Božje već ovdje".

 Dat ću ti osobni primjer. Nedavno sam pokopao roditelja, majku. Teško, jer ti fali ovdje i sada. Lako, jer vjeruješ da ćeš je opet vidjeti, i da je, u mom slučaju, čiste savjesti, uz prisutnost najbližih i iskazanu ljubav, napustila ovaj svijet.

Pa i rekao sam da sam Boga spomenuo ne baksi već drugom forumašu! U tom trenutku nisam osjetio potrebu lupat po Kantu. Potreba se ukazala u kasnijoj dubiozi. A argumentirao sam sporni pojam, samo je bilo potrebno, ne čitanje između redaka, već osnovna logika i semantika, ili jednostavno - čitanje posta na kojeg daješ repliku.

Ne slažem se s prvom rečenicom, a bome se i Kant sada grčevito okreće u grobu.

"Na taj način moralni zakon, pomoću pojma navišeg dobra kao objekta i krajnje svrhe čistog praktičkog uma, vodi religiji, to jest saznanju svih dužnosti kao božjih zapovesti, ne kao sankcija, to je samovoljnih; samih za sebe slučajnih naredbi tuđe volje, nego kao suštastvenih (bitnih, op.a) zakona svake slobodne volje same za sebe." I. Kant, Kritika praktičkog uma, BIZG, Beograd 1979., str. 145.

Na drugom mjestu:

"Stoga ni moral, istinu govoreći, nije učenje ο tome kako sebe treba da usrećimo, nego kako treba da postanemo dostojni sreće. Samo onda kad se tome pripoji religija, rađa se i nada da ćemo doći do sreće u onoj meri u kojoj smo pazili na to da je ne budemo nedostojni."

Dakle, Kanta upravo moralni zakoni vode ka Bogu i pripojenje religiji rađa nadom - to je suština i njegovog postulata. Ali točno je to što tvrdiš o bezuvjetnosti kategoričkog imperativa. To je istina, i s tim se kao teist, katolik, filozof - slažem. Kao ateist bih imao problema složiti se s ovim, ali i velikim dijelom Kantove moralne filozofije. Upravo kako su imali i Nietzsche i drugi koje sam spominjao u više navrata.

Natjerao si me da idem listat KPU čisto da ti školski citiram i ukažem na netočnost tvrdnje koju si fakat ne znam odakle izvukao. Ako mogu znat, odakle? Mogu pogriješit oko bilo kojeg drugog filozofa, ali oko Kanta doista teško. On mi je bio fokus svih seminara na faksu.

Iskreno hvala na jednostavnom i izravnom pitanju. Kant je doista išao naširoko argumentirajući kategorički imperativ u kojem je pojam najvišeg dobra od glavne važnosti i gdje on stoji kao sintetički sud apriori koji je, rekao bih, "srce" velikog dijela njegove filozofije i nešto oko kojeg su se lomila koplja sve do danas. Kako je taj sud aprioran, za njega se ne može tražiti empirijski (aposteriorni) dokaz. Dakle, dobro pitanje bi bilo: zašto je onda Kant išao tim pravcem, dovodeći iznebuha, praktično metafizičku tvrdnju i pojam, a ostao je poznat u povijesti kao filozof koji pobija bilo kakvu mogućnost govora o metafizici?! On izlaz vidi upravo u praktičkoj filozofiji, u etici, koju šamara kroz nekoliko svojih djela. On postulira Boga kao nužnost iz praktičkih razloga. Evo citat:

"Mi ćemo kasnije o moralnim zakonima pokazati da oni ne samo pretpostavljaju egzistenciju nekog najvišeg bića, nego da ga oni, budući da su u drugom smislu apsolutno nužni, s pravom postuliraju, istina, samo s praktične točke gledišta." Kritika čistog uma, 634, B 662

Da bi posilje donio i obrazložio poslije donosi tri postulata: Slobodu – moramo pretpostaviti da je čovjek slobodan, u suprotnom se od njega ne bi moglo zahtijevati da bude moralan; 2. besmrtnost duše – jer ako duša ne bi bila besmrtna tada ne bismo imali razloga za moralnim usavršavanjem; 3. Božja opstojnost – jer bez Boga kao savršenog moralnog bića ne bismo imali pravi standard prave moralne ispravnosti. Kritika praktičkog uma, str. 147. isto izdanje.

Nadam se da sam odgovorio. Potrudio sam se, fakat.

 E još jedno hvala, samo ovaj put na nešto težem pitanju! Pokušat ću onako iz glave. Dakle, ako nema osjećaja krivnje, onda se može misliti da nema ni znanja o tome je li neki čin dobar ili zao, a prema tome, Bog ti ne bi trebao to uzeti za zlo. Teologija, odn. već i Biblija ima odličan odgovor na to. Naime, problemi ovom svijetu su došli onda kada je čovjek dobio znanje o dobru i zlu. (Vidi sami početak Knjige postanka). Teološki, bez znanja o tome je li nešto dobro ili zlo, ne možeš niti biti odgovoran za to. Nije li to razlog i u svjetovnom pravu zašto se na osobe koje su u patološkom stanju ne gleda isto kao i na one koje nisu?

Ok, sad sam uvjeren, da ti fakat ne čitaš; da budem pristojan.

 Jesi stari, stiso sam se, i, fakat, nemam, više, gdje... odustajem.I jest, tragikomedija je ovo, teška. Osjećam se prljavo, fakat. Samo, čisto tako, naravno da ništa nisi pobio, naravno da sam ti sve NACRTAO, i da si se upleo u totalno nepotrebnu dubiozu, za koju sam od početka vidio kuda ide. Ali pokušao sam, i nije išlo... Zanimljivo kako se pozivaš na "nas" kad spominješ pobijanje. Ono, atheist powa!

Imao sam najiskreniju želju da pričamo, rasterećeno, bez retardiranih zahtjeva o dokazivanju koje mogu povlačiti samo istinski loši filozofi, a ti si se tu našao kao nekakav terminator, ultimativni obarač neoborivih tvrdnji... i, da prostiš, pos*o čitavu raspravu. 

Daj mi, molim te karton, suspenziju, čisto da mi prirodni poriv za branjenjem razuma ovdje na forumu, odgodiš... Uhvatit ću se neke Nietzscheove knjige, moram, jer mi se čitav pojam ateizma pomutio čitajući tebe, ateistu... 

Retardirano je kad nekome moraš objasniti pojam kojem se značenje krije, vidi   vraga, u samom POJMU. 

Možeš Klaićev, možeš wiki... Biraj i spajaj.

Prvo si tvrdio da je "objektivno dobro" osnovni pojam u filozofiji. Nisi dao nikakav link, konkretnu definiciju, ništa. Ako izguglaš "objektivno dobro", nećeš naći ništa relevantno. Nije li retardirano tražiti od nekoga da izgugla značenja riječi od kojih je sastavljen jedan od osnovnih pojmova u filozofiji kojeg se ne može izguglati?!

Dakle, očigledno nije riječ o poznatom filozofskom pojmu, nego o tvom izmišljenom konceptu. Kojeg uporno odbijaš definirati i objasniti. 

Kad smo u razgovoru pokušali dokučiti što tebi taj pojam predstavlja, na svaki komentar koji ti je rušio koncepciju tvoja je reakcija bila da ne predstavlja to, nego nešto drugo. Pa te se tražilo da ga definiraš i objasniš što konkretno tebi znači taj pojam, koji nikako nije osnovni pojam u filozofiji - što do sada nisu učinio.

Pokušao si definirati i objasniti i zaglavio na ovoj poruci. Možeš početi i od te poruke - vidjeli smo da ti taj pojam ne može predstavljati maksimu, jer ti se onda ne uklapa u tvoje druge poruke u temi, a ako inzistiraš da ti taj pojam predstavlja standard, onda moraš opravdati implikacije koje to vuče za sobom.

Ako ga ne namjeravaš definirati i objasniti, OK. Pričekat ćemo druge kolege da se jave, pa da oni objasne. Ako te nitko nije razumio, onda znači da taj svoj pojam nisi objasnio i onda nema smisla da ga koristiš u raspravi jer nitko ne razumije o čemu pričaš.

Ne gubi nadu, do sutra-prekosutra stigne se javi 20 ljudi koji će definirati i objasniti "objektivno dobro". 

I dalje živiš u deluziji da se baviš filozofijom, a ne kvazifilozofijom.

Bah, nisam očekivao da će ova tema imati ovakav vijek trajanja :D. Vjera mi je zanimljiva kao fenomen (i općenito pojavnost vjerovanja, ne isključivo religioznih), no vidim da je ovdje stvar zapela na nekakvom dokazivanju. To mi je potpuno besmisleno - vjerovanje proizlazi iz situacija kada nemamo dovoljno informacija (dokaza). Nekakva osobna pojednostavljena teorija (ako ju se može nazvati tako) je da je vjera pokušaj racionalizacije vlastitog optimizma.

Mene zanima zašto uopće "bilo što / išta" postoji ?

Zar ne bi "ništavilo" jedino trebalo postojati.

 Zašto.

Ništavilo i ništa nije isto.

Da, izrazio sam se preopcenito jer mi se nije dalo pisati.

Pa cu preformulirti:

Razmišljo sam;

Zašto postoji išta osim "praznine" na -273.15 'C.

Objektivno dobro nije jednoznačan pojam. Objetkivno dobro možemo gledati kao dobro prema društvenom konsenzusu, međutim, on je dogovoran i razlikuje se od društva do društva, od vremena do vremena. Prije 2000 godina se smatralo moralno ispravno kamenovati bludnicu, danas je to nemoralno. Ako definiraš objektivno dobro kao unutarnji kompas, našu savjest, zapitaj se, da li su oni koji su kamenovali bludnicu imali grižnju savjesti. Nisu, jer su NAUČENI da to nije pogrešno. Da li danas osjećamo grižnju savjesti ako se rugamo patuljku? Da, a ja vjerujem da to nije utkano u nas, već da smo to stekli, naučili. Kao što sam već pisao, naš unutarnji kompas se sastoji od urođene i naučene komponente. Da li je samo urođena objektivna?

Tvoj post, odnosno Kantova filozofija, ne implicira samo objektivnost, već i unirverzalnost, a tu praksa odstupa od idealizacije.

Boldano: Oprosti, ali tvrdnja da je objektivno dobro = Bog jest pretvaranje u nekakvu mistiku, pa makar iza sebe imao jednog od većih filozofa.

Religija ima mnogo, a neke od njih sadrže Kantovo viđenje Boga, a neke ne. Ja mogu vjerovati ili ne vjerovati, ako vjerujem mogu biti religiozan ili ireligiozan, međutim i dalje imam unutarnji kompas, moralnost. Citat koji sam istaknuo to također potvrđuje, a i ti si se s time složio. To je kompletna poanta moje rečenice i mislim da sam je s ovim više nego dovoljno argumentirao. Ako si ti shvatio nešto više od onoga što sam želio reći, to je tvoj problem jer ja to nisam rekao niti se dalo isčitati između redaka. A to sve skupa je samo bilo uvod u zaključak da ateizam ne vodi u anarhiju, u čemu smo se na kraju i složili iako si prethodnim postovima implicirao da to nije tako. 

Moje moralno djelovanje ima smisao - unutarnji mir i nada u reprocitet (ne u smislu neke svemirske ili nandnaravne ravnoteže, već kroz činjenicu kakvim se ljudima okružujem i kako oni mene percipiraju). Vjera možda daje smisao i kao takva predstavlja prečicu koja vodi iz nihilizma i pesimizma, ali svejedno sam upoznao dovoljan broj nihilističnih i pesimističnih vjernika. S druge strane, ateizam ne vodi nužno u nihilizam i pesimizam, pogotovo od onog trenutka kad shvatiš da život može imati smisla i bez veće svrhe u vidu nadnaravnog. 

Žuto: osoba koja tako vidi stvari iz svoje perspektive bi se stvarno trebala zapitati malo više o sebi, prije nego se baci na dublje teme.

Bravo, ovo je ono što već 3-4 dana pokušavamo bezuspješno izvući iz tebe, da si to napisao u startu svima bi uštedio dosta truda. Iako se ne slažem s tvojim stajalištem, mislim da je zanimljivo i da si ja dobro pojasnio. Jedina stvar koju tu smatram spornom je upravo ono oko čega i lomimo koplja - objektivno dobro. Ti odluku donosiš na temelju subjektivnog dobra, kojeg pokušavaš kroz iskustvo, savjest, religijske spise i koristeći razum što više približiti nekom unirverzalnom (objektivnom, ako inzistiraš) dobru kojeg tek trebaš spoznati. Mislim da je poprilično arogantno za ikoga tvrditi da je u tome uspio. Mi ateisti to također radimo, samo ne kroz religijske spise (odnosno, točnije bi bilo reći da na religijske spise gledamo na drugačiji način u tom procesu). Međutim, nama nije potreban taj optimizam kao motivator da bismo to radili, unatoč tome što neki teisti i/ili filozofi mislili. Mislim da Kant može biti i 10 puta bolji filozof nego je bio, ali da ja ipak bolje od njega znam kako se JA osjećam.

But, you just did 

Oprosti, ali po meni je ovo apsurdno. PO MENI. Koja su to djela po kojima bih trebao razabrati Boga? Mozganje vodi u bezumno srce? Srce ima um? Znanost vodi u ludost? Možda ja to krivo shvaćam, ali ako bih trebao biti vjernik da bih shvatio ispravno, onda tek ništa od toga nema smisla - moram biti vjernik da bih shvatio zašto bih trebao postati vjernik. Možda bezvremenski Bog ipak ima problema s razumijevanjem kauzalnosti?

Kod stvaranja Židovskog naroda/nacije Bog je dao Mojsiju zakone za narod i predao sud (presude) ljudima, jedna od njih je bilo da se grešnici maknu iz naroda, da ne iskvare narod i da budu primjer drugima. Jedna od njih je da se bludnici kamenuju.

Vidjevjši da je ljudski sud iskrivljen i nepravedan Bog je odredio jednog čovjeka koji će suditi ljudima, Isusa svoga sina, te ga je poslao na zemlju da okusi kako je to biti čovjek na zemlji (između ostalog da ljudi ne budu mogli reći 'ti ne možeš nama suditi jer ne znaš kako je to bilo biti čovjek'). Te je zbog toga promjenio svoju "politiku" i umjesto da ljudi sude (oko za oko, zub za zub) uveo oprosti, oprosti da ti bude oprošteno.

Zato danas imamo grižnju savjest i osuđujemo ovakve stvari, to smo naučili u ovih 2000 godina kršćanstva.

Vrsta je doslovno naziv kojim označavamo određene jedinke koje se mogu međusobno razmnožavati i dati plodno potomstvo (i ta definicija je manjkava). Kao takva, vrsta je apstraktni pojam koji ne stvara stvarne posljedice u materijanom svijetu niti može predmet tih nekih utjecaja. Osim toga vrsta nekakvo značenje ima samo u točno određenom trenutku u vremenu gdje možemo definirat pojedine jedinke kao pripadnike određenih vrsta u odnosu na druge jedinke, pripadnike drugih vrsta u tom istom vremenu ili u odnosu na pripadnike drugih vrsta u nekom drugom, ali točno određenom vremenu (koje mogu biti čak i direktno povezani nasljednim nizom).

Kada promatrama nasljedni niz i krenemo u prošlost ne možemo odrediti gdje jedna vrsta počinje, a druga završava (zato što u tom smislu evolucije vrste ustvari ni ne postoje). Znači nemoguće je (ne zato jer mi to nismo našli nego zato jer jednostavno nije moguće prema definiciji vrste) odrediti majku homo heidelbergensis i dijete homo sapiensa. 

I da ponovim evolucija ima dva mehanizma: mutaciju i prirodnu selekciju. I jedan i drugi od tih mehanizama utječu i stvaraju promjene jedino i samo na jedinkama nikad i nikako na cijeloj populaciji jedinki koje se mogu međusobno pariti i dati plodno potomstvo. Tako da je nosilac promjena uvijek jedinka, a nikad vrsta. Što je i samoobjašnjivo pošto te promjene mogu nastat samo na način da se prenesu s roditelja na dijete razmnožavanjem. 

Tako da evolucija nikad "neće preferirat" (u navodnicima) opstanak vrste ili boljitak vrste nego uvijek samo jedinke na način da će ona zbog određene mutacije ili nasljedne karakteristike imat veće izglede za preživljavanje i razmnožavanje. 

I da moguće je da samo jedna jedina jedinka bude pramajka cijele današnje populacije neke vrste.

"Znači onda prema tvojem su obje jedinke evoluirale, no genetski materijal ove koja je poginula se nije prenio na potomstvo - to onda po definiciji znači da ta jedinka nije sudjelovala u evoluciji (Evolution is change in the heritable characteristics of biologicalpopulations over successive generations.)."

Ja nisam siguran jel ovo pravo pitanje ili? Znači imamo dvije jedinke od kojih jedna ima mutaciju da ima bijelo krzno, a druga ima mutaciju da ima crno krzno (mama, tata i svi druge jedinke su žute i klasificiramo ih kao životinjus žutus). Ovu s crnim pojede orao jer se ističe na snijegu i nije prenjela svoj genetski materijal, svoju mutaciju. Ova s bijelim je imala xy potomaka od kojih je svaka imala više šansi za preživljavanje i razmnožavanje s bijelim krznom nego njihovi djedovi i bake, rođaci i ostale jedinke populacije sa žutim krznom pošto je počelo ledeno doba i ima jako puno snijega. Kroz 1000 godina sve jedinke imaju bijelo krzno i toliko su genetski različite od žutokrznenih da ih možemo klasificirat kao drugu vrstu, životinjus bijelus.

Na koji način je to točno ona jedinka sa crnom mutacijom utjecala na evoluciju vrste životinjus bijelus? Da li prva bijela jedinka pripada vrsti životinjus bijelus ili životinjus žutus. Zašto i ako ne, kad je to točno i koja jedinka postala bijelus, a ne više žutus? Kad je to točno i kako cijela populacija žutih jedinki koje se mogu međusobno pariti i dati plodno potomstvo evoluirala u cijelu populaciju bijelih jedinki koje se mogu međusobno pariti i dati plodno potomstvo? Ne primječuješ da vrsta na evolucijskoj skali baš i nema nekog pretjeranog smisla?

Određene jedinke unutar populacije koje nose neke (ZA NJIH OSOBNO) korisne karakteristike, razmnožavanjem i preživljavanjem omogučuju da se te karakteristike prenesu na njihove potomke odnsono druge određene jedinke. Ti potomci koji nasljede te određene (ZA NJIH OSOBNO KORISNE) karakteristike (i mutacijom možda dobiju još koju korisnu), višim šansama za preživljavanje i razmnožavanje, će opet te karakteristike prenjeti na svoje potomke (uz mogučnost nekih novih, mutacija). Kada se genetski materijal potomaka tokom vremena toliko promijeni da se one više ne bi mogle pariti sa svojim precima smatramo da su te jedinke nova vrsta u odnosu na svoje točno određene jedinke pretke.  

Opet zaboravljaš da je kompletna priča krenula od socijalnih životinja. Postoji čitav niz međusobno povezanih mehanizama koji dovode do toga da jedinka koja ostvaruje osobnu korist na štetu zajednice ima manje šanse za prenijeti svoju mutaciju unatoč činjenici da joj mutacija nazivno olakšava preživljavanje.

Vrste koje su se razvile u smjeru grupiranja kao prilagodbe koja omogućuje lakše preživljavanje su morale razviti neki oblik društvenog uređenja u kojem su se morala ispolirati pravila. 

Pogledaj primjerice usporebu krda bizona i merkatskog klana:

- bizon koji je među sporijima može sebi povećati šanse za preživljavanje tako da žrtvuje drugog bizona (obori ga) i tako spase sebe. To je poprilično sebična radnja i dugoročno radi štetu vrsti jer je žrtvovani bizon možda bio brži od njega i time prilagođeniji. Međutim, taktika funkcionira i prenijela se, te se u međuvremenu malo modificirala na način da u pravilu žrtvuje bolesnog bizona.

- merkati su socijalne životinje s jasnom hijerarhijom i jasnim pravima na parenje. Ženka koja odluči potražiti mužjaka iz drugog klana je time sebi povećala šanse za potomstvo, ali radi štetu svom klanu. Kazna za takvo ponašanje je prognonstvo, te prognana, iako nazivno ima veće šanse za potomstvo, ima manje šanse za preživljavanje jer će je zgrabiti predator. To je aktivni oblik zaštite grupe (znači, dominantna jedinka aktivno uklanja problematičnu jedinku kako bi klan bio jači)

- opet merkati, ovaj put primjer s pravom na parenje. Samo dominantna ženka ima pravo na parenje. Kod podređenih ženki se javlja jedan zanimljiv efekt - kad ih dominantna ženka napada, pada im razina estrogena, te im se smanjuje želja za parenjem. Ovo je evolucijski uvjetovano i predstavlja pasivni oblik zaštite. Dakle, evolucijski su se merkati razvijali na način da gubljenje sukoba smanjuje želju za parenjem, a time i smanjuje šansu za prenošenjem gena. Ta evolucijska prilagodba je loša za jedinku, ali je dobra za vrstu. Ukoliko dođe do mutacije koja bi to promijenila, takva ženka bi morala izazvati dominantnu i ako izgubi, bila bi prognana i time bi se mutacija izgubila. Čak i kad ne bi bilo progona, kao aktivne zaštite, trudne ženke ubijaju ostale mladunce, pa bi to značilo da će preživjeti potomci podređene, slabije ženke, što bi opet bilo loše za grupu. Kad ne bi ni ubijale mladunce, onda bi grupa imala previše mladunaca koje bi trebalo prehraniti i opet bi bila ugrožena. Dakle, postoji sasvim jasan primjer u kojem je evolucijski interes grupe došao ispred interesa jedinke. Naravno, to ne izgleda tako jednostavno i jasno kad gledaš veliki skok, odnosno neku veliku mutaciju, međutim, velike mutacije su rijetkost.

Mislim na promjenu u socijalne životinje koja je dobra za jedinku, ali uzrokuje štetu za grupu. Gore sam dao primjer koji to pojašnjava i argumentira boldanu rečenicu. Ponovno napominjem, to vrijedi isključivo za socijalne životinje koje su životom u grupi povećale šansu za opstanak.