Don't forget Srebrenica - 11-07-1995.

Žao mi je nisu zaslužili, dosta nevinih civila je stradalo. Baš tako kako si rekao Don`forget.

Uffff....imam familije u Bosni, srećom ne u tom dijelu, i nitko nije bio dio ovog zločina.

Još i danas kad god čitam ili gledam na televiziji sve te prizore, ili komemoracije me prođu trnci cijelim tijelom.

Mogu samo misliti kako je tim jadnim ljudima kojima su životi trajno i nepovratno promjenjeni tim događajem, dođe i meni da pustim suzu, a kako ne njima....

Never forget.

Danas, 11-07-2010. godine, navršava se 15 godina od genocida koji je počinjen u Srebrenici u zaštićenoj zoni UN-a pred očima čitavog svijeta.

Ove godine izvršen je ukop 775 žrtava genocida u Srebrenici. Njih 774 su bili Bošnjaci, a 1 žrtva je bio katolik.

...Iz familije Hasanović danas je ukopano 35 članova.

Sa današnjim danom u Memorijalnom centru Potočari sahranjeno je 4.524 žrtava genocida. Veliki broj posmrtnih ostataka čeka na identifikaciju, a ima još na desetine masovnih grobnica gdje su ukopani Bošnjaci iz Srebrenice, a njihove lokacije još nisu otkrivene.

Da se nikome i nikada ne ponovi...

R.I.P za sve žrtve ovog velikog zločina,počivali u MIRU BOŽJEM!

Mentalista nebi se složio mislim da ovakvim događajima trebamo odati počast na bilokojem forumu,samo što je ovo informatički forum ne znači da se trebamo striktno bazirati na računala,događaji poput ovog Ne SMIJU SE ZABORAVITI!

Još jednom R.I.P

Odredjeni ljudi=Mentalistova braća s druge strane

Zamolio bih vas bez započinjanja bilo kakvih uvreda i svađa. Tema je danas zaključana iz nepoznatog razloga, pa je naknadno otključana.

Otvorena je prošle godine samo u cilju informisanja o važnosti današnjeg datuma.

Ako imate kakav normalan dojam slobodno iznesite, a za sve ostalo ima Tribunal.

Kome se ne sviđa nek zaobiđe temu.

Ako bude problema zamolit ću moda da je privremeno zaključa.

Evo jedna prica, malo karikaturizirana, ali fina:

Jedanaesti je juli. Sunce grije, peče, spušta svoje vrele zrake na ovaj dunjaluk, a dolje daleko na ovom komadiću zemlje bosanske kao da se odvijaju scene iz džehennema. Plač , jauci, vriska male djece, pucnji, psovke. Muškarci, žene i djeca se skupljaju, trče. Žene nose malu djecu u naručju. Oni što mogu hodati trče za majkom držeći se za njene dimije. Znoj lije, kipti, žeđ uhvatila. Poneko nosi zavežljajčić sa ono malo stvari što je ponio iz svoje kuće. U toj gomili koja se skupljala u bazi Unprofora u Potočarima je i jedna žena, Esma. Mršava, obraza ispijenih i blijedih, uplašena. Sva njena ljepota i nekadašnja svježina su nekako uvehnule, osušile se i iščeznule za ove četiri godine rata. Pa kao da joj ovo julsko sunce trga i posljednje latice. Trči ona tako i vodi za ruku svoga sina Amira. Stisnula ju je kao nešto najdragocjenije. To je sve što joj je ostalo jer muž joj je poginuo na početku rata.
''Majko, to boli!“
„Oh sine, požuri! Požuri da se sklonimo u gomilu.“
Odjednom, ispred njih se ispriječi jedna spodoba. Strašna! Očiju crvenih, zakrvavljenih, masne i prljave crne kose i brade, sa šajkačom na glavi. Kao sami šejtan iz najvećih dubina džehennemskih, željan krvi, trže Amira majci iz ruke, udari ga puškom u leđa i potjera ispred sebe prema koloni muškaraca. U tom trenutku iz Esminih prsa se ote strašan krik:
''Neeee! Ostavite mi dijete! Krvnici! Zlotvori!“
''Majkooo, majko! Ne daj me, majko.“
Esma trči, stiže četnika, udara ga, vrišti i viče iz sveg glasa:
''On je dijete, ostavi ga, molim vas.“
Četnik se okreće, psuje joj i kundakom puške udari je u lice. Krv joj poteče dok je padala u prašinu ispred sebe, ali opet se diže, obrisa lice rukavom i nastavi da trči za sinom. Amir se uspio oteti i počeo bježati od četnika. Zagrli majku. Sav dršćući, plače i jeca:
''Ne daj me majko! Bojim se, bojim se više nego ikada do sada. Više od babinog kaiša, više od Hanifinog Garova kada zalaje na mene.“
''Ne boj se sine, ne boj se. Ne da tebe majka.“
Četnik, prljavog osmijeha na grubom licu, lagahno je išao prema njima. Amir izvadi iz džepa sliku i tespih.
''Na, majko! Uzmi ovo! Uzeo sam to iz kuće prije nego su je srušili.“
''Neka sine, biće kuće! Samo da ti budeš živ.“
''Halali mi, majko, ako te pokatkad nisam sluš'o.“
Suznih i krvavih očiju gledala je svoga tek procvalog sina. Uzela ga za slatke obraze i drhtavim glasom mu govorila:
''Ma sluš'o si me, sine, sluš'o si uvijek! Pa ti si još dijete, šta da ti majka halali.“
Teškom mukom dozvala je osmijeh na lice.
''Pa tek si počeo živjeti, zlato moje.“
Stišće ga i grli sve jače i jače. Ali ona strašna ruka opet je stigla do njih dvoje i ponovo počela otimati, trgati i udarati. Opet su počeli vrisci. Amiru sada poteče krv iz usta. Četnik mu i dalje psuje, gura ga puškom, tjerajući u kolonu muškaraca. Esma trči, pada, ustaje dok u ruci stišće sliku i tespih. U toj masi koja se muklo kretala odjekuje njen glas:
''Amire, sineee. Pomoziteee!“
Odjekuje taj jauk i gubi se u šumama, rijekama, u nebeskim visinama. Krik koji niko ne čuje, krik majke kojoj odvode jedinog sina, koja ostaje sama na ovom svijetu! Niko joj ne pomaže, samo se poneko okrene da vidi još jedan u nizu dijelova ove krvave epizode.
Sama je Esma, k'o i njena Srebrenica! Ranjena, slomljena, bespomoćna.
Bože! Ima li ikoga na ovome svijetu da joj pomogne ili je ostavljena na nemilost krvnicima kao i njen grad? Trči ona tako, sapliće se o svoje dimije, jamenica joj spada, a ona je u trku podiže iz prašine i vraća na glavu. U mislima joj odjekuje:
''Bože dragi! Zašto nam ovo čine?! Zašto nas mrze, ubijaju?! Je l' samo zato što smo muslimani, što drugačije vjerujemo, drugačije se zovemo?! Jesam li ja samo kriva jer sam Esma?! Kako bi njima bilo da im neko trga i odvodi dijete iz ruku?! Da li oni, uopće, znaju koliko to boli?!“
Usne su joj ispucale i krvave. Žedna je a sunce podjednako peče li, peče. Dotrčala je do vojnika Unprofora, udara ga rukama, govori sada njemu:
''Pomozite, ne dajte da mi odvedu dijete. Pa vi nas trebate braniti. Sram vas bilo! Samo stojite i gledate. Dijete, dijete su mi uzeli. Čuješ li ti mene?!!!“
Riječi zamijeniše jecaji koji su navirali iz Esminog grla. Vojnik ju je samo tupo gledao i gurao puškom hladno joj govoreći na engleskom:
''Go! Get out!“
Esma je i dalje išla za njim. Vukla ga, plakala, molila, ali vojnik ju je samo odgurnuo, ušao u džip i otišao. Ona, onako iscrpljena, sjede u prašinu i tupo se zagleda u sunce, a u ruci stišće Amirovu sliku. Stavi je onda u njedra da je ne izgubi, a tespih u džep poluvera. Najednom se oko nje sve poče okretati... i sunce i zemlja i ljudi. Sve to postade jedan veliki vrtlog koji se kreće velikom brzinom i sve propada, nestaje, ništa više ne vidi i ne čuje. Pala je u nesvijest.
Koliko je sve to trajalo, ni sama nije znala. Samo je osjetila vodu na svome licu i osluhnula neki glas kako je doziva.
''Esma, Esma, jesi li živa?!“
Polahko otvori oči i vidje Hanifu, svoju komšinicu.
''Hajde ustani, hajmo! Eno autobusi za Tuzlu, za žene i djecu.
''Amir , gdje mi je Amir?!“– jecala je Esma!
''Hajde! Doći će on, ako Bog da.“
Hanifa joj pomože da ustane i otrese prašinu sa njenih dimija, pa polahko, teturajući, uđoše u autobus. Sjela je Esma. Nema više ni glasa, ni suza! Samo bol, neopisiva bol, tu u prsima. Pritišće je, guši, stišće ona sliku u njedrima. To je sve što ima. Misli je vraćaju u sretne dane kada je rodila svoga Amira. Kakva je to bila radost. Njen Izet uzeo ga u naručje i vrtio se sa njim ukrug od sreće. Pa kada je prohodao, krenuo u školu. Kao da sada čuje njegov slatki glasić:
''Mama, mama! Bit ću veterinar, a znaš, samo neću liječiti Hanifinog Garova. On me stalno hoće ujesti.“
Kada se toga sjetila, opet joj je onaj kiseli osmijeh, u ovom crnilu koji ju je okruživao, ipak zablistao na umornom licu.
Pa kad je jednom, vraćajući se iz škole našao malo ptiče koje je ispalo iz gnijezda, a on ga sav razdragan donio na dlanu, pa veselo kliknuo:
''Vidi, mama, kako je lijepo.“
Išao je on za njega tražiti crviće i hranio ga, a kada je ojačalo i moglo letjeti, pustio ga tepajući mu:
''Idi, leti, ptiću moj mali!“
Uzdahnu ona duboko i tiho za sebe progovori: ''Gdje li si sada, moj Amire. Zašto mi te uzeše?! Zašto, prokleti bili?! Sjeme im se, da Bog da, zatrlo.
Ubrzo stigoše u Tuzlu. Smjestiše ih po školama, salama. Jad i tuga kakva se zamisliti i opisati ne može. Esma se smjestila kod neke žene u podrum, čekajući i osluškujući vijesti. Nada se da će doći, ''Razmijenit će ga“, govorila je samoj sebi.
Kada bi čula da je neko došao iz Srebrenice, raspitivala bi se za svog Amira, ali ništa. Svaki dan se vraćala skrhana, slomljena i beznadežna jer su se pročule glasine da su muškarce pobili i zakopali ih u masovne grobnice. U Esmi je ipak tinjala neka nada i tješila je samu sebe riječima:
''Ma nije moguće! Pa on je tek dijete. Ništa im nije skrivio.“
Rat se završio. Godine prolaze, a sa njima se polagahno gasio i onaj tračak nade koji živi u njenoj duši. Ide ona zajedno sa majkama Srebrenice koje odlaze od grobnice do grobnice tražeći svoje sinove, muževe, braću, očeve. Ne zna više Esma da li želi ili ne želi da ga nađe. Ako ga pronađe, njegove kosti, onda će umrijeti u njoj ona potajna i skrivena nada da je možda živ i da je otišao negdje, samo ne može da se javi, ali da će svakoga trena pokucati na vrata njihove obnovljene kuće u Srebrenici i uskliknuti joj:
''Evo me, majko!“

Jedan dan je pozvaše iz Centra za nestale.
''Es-selamu alejkum! Je li to Esma?“
Uzdrhtalim glasom samo je izustila:
''Da, izvolite!“
''Molim vas da dođete. Identifikovali smo vašeg sina!“
Esma ništa ne reče, spusti slušalicu i sjede, a onda joj se zavrti u glavi poput onoga dana u Potočarima. Opet je odnese onaj isti vrtlog i pade u nesvijest. Kada je došla sebi, uze sliku svoga Amira i sjetno je pogleda. Opremila se i krenula u centar. Kada je stigla, pokazaše joj kosti.
''Evo, Esma hanuma! Žao mi je, nismo uspjeli naći kompletno tijelo! Ovo je glava i ruka vašega sina.“ Na glavi je bila rupa od metka. Esma uze kosti ruke i zajeca.
''Sine moj! Da li je to ona ruka za koju sam te vodila zadnji put, ruka koju su mi otrgli. Nisi uspio ni propupati, ni procvjetati. Iz korijena mi te istrgoše. Htjede dušmanin da nas nestane, pa nam pobiše ljepotu našu. Zlo nam posijaše! Prokletnici!“
Nakon pet godina, sada kišnog i tmurnog jedanaestog jula, ukopa ona svoga sina. Gledala je i milovala sada bijeli nišan, čist i neuprljan, poput duše njenoga Amira.
Blistavi nur sada se podigao iznad hiljada bijelih nišana, pa se širi da osvijetli tamu koja se savila u ovoj prelijepoj Srebrenici. Jedino ovi čisti i bijeli nišani zauvijek će biti tu, svjedočiti i opominjati na crnu i krvavu mrlju naše domovine. Opominjati i podsjećati na sramotu cijeloga svijeta koji je znao i vidio, a ništa nije učinio.
Esma diže drhtave ruke ka nebu i prouči dovu, pa sklopivši ruke zahvali Uzvišenom Allahu što nije rodila ubicu i krvnika. I kao da oćuti Amirov glas koji je tješi i smiruje joj dušu...
''Živ sam, majko, živ! Samo vi to ne vidite!“
Reuf Ibreljić - Pobjednički rad na temu : Srebrenica – krvava epizoda naše domovine

Srebrenica je jedan od najogrih i najvećih zločina ljudskoj povijesti. Počinjena od strane Srbije.

UN koji je trebao štititi je prešutno podržao Srebrenicu i širenje Velike Srbije na područje BiH i Hrvatske. Sloveniju uopće nesmatram žrtvom jer praktiički nije bila u ratu. Međutim Srbi su nagrađeni jer su dobili 49% očišćene BiH.

Žalost.

Momci nemojte započinjati...

naravno da treba pamtiti i cijelu vječnost krivcima to nabijati na nos,možemo zajedno komunicirati ali treba pamtiti za vijeke vjekova i srebrenicu u ostale gradove i sela u hrvatskoj i bih,ja bih sada napisao nešto o ratu ali ovo je informatički forum pa neću ali kao da jesam ,tako su i nijemci radili svašta a nije prošlo ni pola stoljeća sad su najpoželjniji gosti na jadranu nema ništa od mržnje treba ići punom parom naprijed da čovjek živi dobro i živi od svoga rada,kad čovjek nema za kruh tada mu je svatko kriv za svoje probleme,a kad je u blagostanju tad se ne opterečiva PROŠLOŠĆU

Mentalist suze mi došle na oči od ovog teksta kojeg si kopirao...

Mene je oduvijek zanimalo što može natjerati čovjeka da učini nešto takvo, da zakolje drugog čovjeka, da ga ubije, jednostavno ne razumijem to,žao mi je svakog ljudskog života, makar bio neprijateljev i nikome nebih poželio smrt , jednostavno, ako netko može, neka mi objasni što to može nagnati čovjeka da učini nešto takvo... i u tome prokletome ratu i jedna i druga strana su radile zločine, trebamo si oprostit, jer , jedino uz oproštenje i suradnju, moći ćemo se izvuči iz ove krize. Također me zanima, kako to nekome novac može biti važniji od ljudskog života, jer uvjek se prvo gleda nastala novčana šteta, a tek poslje ljudske žrtve , ljudski život bi nam trebao bit na 1. mjestu...

lako što su oni vama svetili za turke što su im hrvati napravili,možda to što se smatramo katolicima pa  su popovi željeli malo granicu pomeriti prema zapadu

ali srebrenica najveci genocid poslije II svjetskog rata, covjece, nije to mala stvar 

Vidjecemo kad oni u paklu budu gorili i kupali se u vlastitoj krvi...Gorit ce i osjetit ce vrucinu od 200 stepeni a nikada nece umrjeti...zamislite vi to...Stvarno jutros sam zaplakao...stvarno to sto su ucinili se nemoze zaboraviti...Nisu svi Srbi takvi ima i dobrih Srba...Kao npr Zene u crnom koje su napravile protest u Srbiji zbog Srebrenice.(uglavnom su srpkinje...) A stvarno Mentalist...smiri dozivljaje.Mozda tebe boli briga za Srebrenicu...Ali zamisli kad bi ti bio tamo kako bi ti patio (uvjek gledaj pozitivno na svaku Otvorenu Temu...)I kao sto smo rekli NEVER FORGET 11.07.1995