Liga prvaka 2009/10

Tko bi normalan isao napadat Barcelonu na njihovom stadionu, s rezultatom 3-1 iz prve utakmice, i igracem manje!?

Nogomet nije samo napadanje.

Pa ni Barcelona nije složila više od 3-4 poštena napada. Najbolji im je bio onaj kad je Krkić promašio glavom u sedamdeset i nekoj minuti. Inter je po meni odigrao puno taktički bolje i pametnije te je sveukupno gledano, iz obje utakmice on zaslužio proći dalje. Drago mi je da je netko napokon pokazao da ni Barcelona ni Messi nisu nedodirljivi.

Ako niste primjetili,Messi je napravio 5 žešćih faula i nije kažnjen žutim kartonom...

Apsolutno se slažem da je napadačka igra najzanimljivija, ali igrati tako nešto protiv Barcelone na Camp Nou je odmah osuđeno na propast. Protiv Barcelone se izgleda jedino može na snagu, tj. sa snažnom i discipliniranom obranom a to su pokazali Chelsea, Manchester i evo Inter.

Nema Riberyja u finalo...

Al kome treba kad Olić trpa svima... 

Upravo to.

možda sam ja slijep ali ja sam vidio da  je keita držao ruku na trbuhu

čekaj onda je i inter u prvoj utakmici zabio iz zaleđa

kaj bi bilo kad bi bilo 

gotovo je nisu prosli 

evo što je rekao jedan čovjek (ovo sam preuzeo sa jednoga bloga):

Neću pisati o utakmici. Šta je bilo, bilo je. Sada je sve suvišno, možda čak i ovaj tekst. Ali, ispričat ću vam jednu priču, zbog koje ja, evo već trinaestu godinu vjerujem u Barcelonu. Dakle, bilo je to 1997. godine. Više se ne sjećam ni koji sam razred bio, mislim sedmi. Tada sam sa još mnogo djece, zahvaljujući ocjenama, otišao put Španije. Mogli smo birati između Valencije i Logroña, gradića udaljenog oko 450 kilometara od glavnog katalonskog grada. Zašto sam odabrao taj grad, ne znam. Mislim da su roditelji "umiješali" svoje prste u ovu odluku.

Kada smo stigli u taj grad koji otprilike ima oko 150 hiljada stanovnika, dočekale su nas porodice kod kojih ćemo živjeti. Bilo je tri ujutro kad sam ušao u "svoju" sobu u kojoj ću provesti narednih mjesec dana, na zidu me dočekao poster Mehe Kodre. Već tada bilo mi je malo lagodnije. Vidjeti jednog Bosanca tako daleko od kuće, pa makar i na zidu, mnogo mi je značilo.

Dakle, taj poster bio je prvi korak ka onom što danas jesam, šta živim i za koga navijam. Zamislite da me na zidu dočekao Hierro, Redondo ili Seedorf. Danas vas sve, dobre ljude, ne bih poznavao. Možda bi vas mrzio zbog kluba za koji navijate, možda bi večeras bio sretan ko malo dijete, možda... Hvala Bogu što je to ipak bio Kodro, hvala Bogu što su moji roditelji odabrali Logroño, hvala Bogu pa sam večeras tužan! Ne sjećam se kada je bilo ovako teško.

U tom gradu upoznao sam Antonia. Bio je to jedan stariji prosjedi brko koji mi je, nakon što smo se upoznali, pokazao nešto čega se i danas vrlo rado sjetim. Tu sliku nikada neću zaboraviti. Dok smo sjedili za stolom, očekujući ručak, oni su razgovarali o tek završenoj nogometnoj sezoni. Tema je bila Barca i trofeji koje je Blaugrana osvojila te sezone. Antonio je, tek ću poslije saznati, jedan od izuzetno poštovanih članova Blaugrane. Na unutrašnjem dijelu zgloba, odmah iznad šake, imao je istetoviran broj "1956". Rekao mi je kako ga je te godine, kao 10-godišnjaka otac Martin zajedno sa još dvije sestre, odveo na otvaranje Nou Campa, na utakmicu između Blaugrane i selekcije Varšave.

Od tada, kaže, nije propustio niti jednu utakmicu svog tima, bilo da igraju kući ili na strani. Zajedno sa svojim starim išao je od grada do grada, od države do države, zavisno u kojem takmičenju Barcelona igra. Bilo je to teško vrijeme za Katalonce. Bile su to godine vladavine diktatora Franca, tako da su nekad morali i laganti odakle su, gdje idu i s kojim razlogom. Antonio je postao jedan od onih navijača čija krv nije bila samo crvena. Ja sam još bio dijete, nisam razumio kada mi je govorio kako on nema crvenu krv, već crvenoplavu. Pomislio sam da je neki luđak koji ne zna šta govori.

Gledao je on i Orizaolu, i Bračića, i Kubalu, i Romera dok su vodili Barcelonu. Sjeća se i finala Španskog kupa i bacanja flaša u teren kad je Barcelona pobijedila Real sa 1:0. Dakle, živio je i uživao u igrama Barcelone. Volio je reči "kad ostarim, želim da umrem na stadionu dok gledam Barcu".

Nažalost, ova želja mu se nije ostvarila. Teško je obolio te je svoje zadnje dane proveo u bolničkoj sobi sa čijih zidova su se smješili crnobijeli igrači Barcelone. Bilo je to u Rijkaardovoj eri, one godine kad je Barca poharala Španiju i Evropu. Na bolničkom TV-u pregledao je finale iz Pariza. Dvije sedmice nakon toga, došlo je vrijeme da kroz njegove vene prestane teči "crvenoplava"krv. Antonio je umro u društvu Cruyffa, Romaria, Stoickova... NJegove sestre, Laura i Miranda kažu da je umro vrlo sretan i zadovoljan. S njim u grob otišla je katalonska zastava i crvenoplavi dres.

Čemu ova priča? Antonio je kroz svoj život kao navijača FC Barcelone prolazio kroz sretne i tužne trenutke. Govorio je kako rezultat nije bitan, već igra u kojoj i publika i igrači uživaju. Znao je Antonio da nakon svake tuge mora doći i sreća. Vjerovao je kako je Barcelona "odabran" tim, te samo odabrani mogu navijati za njega. Mislim da je u pravu, mislim da je uvijek bio u pravu. Njegovim proširenim venama uvijek je tekla crvenoplava krv.

Dakle, drugovi moji, Senade, Sanjine, Jasmine, Bane, Jasmina, Samire, Majo, Edine, Neira, Vana, Gorane i Nina, Igore, Jasenko, Jasmine2 i još mnogi drugi, vi i ja imamo privilegiju navijati za Barcelonu. Ne dogodi se to svakome. Rijetki su sretnici kao što smo mi. Izgubili smo i znam da je teško, Biće teško i sutra, i naredne sedmice, i narednog mjeseca... Ali, doći će sreća, isto kao i što je večeras otišla. Jer ona zna ko je bio Antonio, zna ko smo mi i koji je naš tim. Zato glavu gore, ako vas neko počne zezati na račun večerasnjeg ispadanja, nasmješite se, sjetite se prošlosti a gledajte u budućnost. Imamo mlad, talentovan tim. Vrijedam svake suze koju pustimo, nosila ona tugu ili sreću...

Ne nije sudac dao Motti prvo žuti pa crveni, i tu je velika razlika, a još veća je u tome što je ovaj pohađao školu simulranja.

I o kakvim zaleđima ti pričaš bilo je jedno zaleđe, isto tako danas kod barce.

Dečki hebiga barca je izgubila zasluženo i priznajte da je bila slabija, nemože uvijek pobjeđivati.

ti ocito ne znas citati.napisao sam da je treci gol bio iz zaleda.a mottin nesportski potez ne komentiras?

Kakav nesportski potez pa mu ništa nije napravio? Sam ti je komentator rekao da takvih kontakata ima na jednoj utakmici 30. Ovaj se baci dolje kao da ga je nogom iz pune udario u glavu, i još se pretvarao da ga boli vrat.

I da bio je treći gol iz zaleđa, isto kao i danas od barce tako da ti dođe na isto, ali pusti što je bilo, bilo je. Inter je zasluženo pobjedio, to ti svi govore i sad se najde nekoliko barca funboysovaca koji će uporno tvrditi drugačije.

EDIT: da je barca igrala malo bolje prošla bi bez obzira da su joj i 5 golova poništili, ali nije igrala dobro i zato nemojte kriviti druge jer je barca sama kriva za poraz

ne kuzim zasto je sad bitno sto ga je uhvatio za vrat nakon sto je dobio crveni?

jer motta je dobio crveni zbog gradjenja rukom a ovaj pao ko pokosen...i drzi se rukama za lice i gleda izmedju prstiju kak ce sudac reagirat...

bas mi nije jasan taj crveni... mozda ja nisam nesto dobro vidio