Elektronika - pitanja, odgovori, tutoriali

U C++-u znači imaš funkciju int main().

U Arduinu nisam siguran da ta funkcija postoji, a ako postoji, onda je skrivena i onda ona radi nešto u ovom stilu:

int main() {

  setup();

  while (1) loop();

}

Napomena: nemam pojma je li to stvarno ovako, no po ponašanju Arduina definitivno jest nešto u tom stiliu.

Pa 150 valjda... Prvo 50 u funkcija() i onda delay(100)...

Mislio sam da će 100 jer funkcija je void(nema povratne vrijednosti), onda valjda računalo neće čekati da se ta funkcija izvrši do kraja, već će ju pozvati, i nastaviti dalje odrađivati kod.

To će mi stvarati problem onda.

Reko bi ga je C++, ne bih znao. Ništa takvo slično nismo u školi programirali. Negdje na YT-u sam čuo da je to C.

Odvajaš pametnim strukturiranjem programa - za početak, složi hodogram što želiš da program radi.

Čim postoje "objekti" tipa Serial.nešto() odmah je jasno da nije čisti C...

kaj ti to ozbiljno? napiši što program mora raditi prvo...

Delay je najgora stvar koju mozes raditi u bilo kojem programu, to je ko da na razini asemblera radis program koji vrti petlju NOP-ova da bezveze trosi vrijeme.

To se radi na nacin da brojis kolko ciklusa procesor odradi u jednom loopu i imas varijablu kojoj dodajes +1 svaki ciklus i na taj nacin preko frekvencije procesora i trajanja pojedine naredbe u ciklusima mozes zakljuciti koliko loopova ti je odredeno vrijeme. Na taj nacin mjeris proteklo vrijeme a da ne pauziras procesor.

Arduino mozda ima i neki internal timer, ali nisam siguran posto mi jos nije trebao.

Inace odi ili na codeacademy ili na youtube na thenewboston ili mybringback i tamo imas odlicne c+ tutoriale.

Kada prodes sve tutoriale i sve naucis onda tek mozes reci da mozda znas nesto malo programirat.

I nemoj misliti da ces nakon toga znati sve napamet, googlat ces svakih 5 minuta kod nekog projekta di programiras.

S obzirom da koristiš Arduino, njihove stranice imaju relevantnih informacija na tu temu:

https://www.arduino.cc/en/Tutorial/BlinkWithoutDelay

http://playground.arduino.cc/Code/AvoidDelay

To su const varijable, znaci konstantne i nepromjenjive.

Znaci isto ko i define samo sto zauzimaju mjesto u memoriji ko varijabla, a ne ko define da ga compiler samo zamjeni.

Iz toga mozemo zakljuciti da je define bolj za memoriju, ALI s const varijablama je lakse baratati kad dodemo do problema, moze se lakse dekodirati greska u kodu jer compiler javlja gresku nad odredenom varijablom, a kod define je zbunjen i daje nejasan error message.

Shvaćam da misliš da bi to bilo logično, da bi to tako trebalo biti, ali provjeri u praksi pa ćeš se iznenaditi.  Kod primitivnih tipova nema razlike - znači, kompajler je dovoljno pametan da const int broj... i #define broj... interpretira isto. Razlika je recimo u "stringovima", znači nizu znakova, gdje će const char* zauzeti dva bajta više zbog pointera. LOL, zaboravio sam da se string može definirati i kao char rijec[] pa ni onda nema razlike.

No, kod konstantnih stringova je najbolje koristiti makro F() pa se onda sadržaj iščita iz EEPROM-a samo kad treb kod ispisa, znači tipa:

 Serial.println(F("Ovo ne zauzima mjesto u RAM-u")); Naime, ako ti misliš da #define rijec "Ovo ne zauzima mjesto u RAM-u?" ne zauzima mjesto u RAM-u, grdo si se prevario!

Dakle: probati, testirati, provjeriti, a ne se voditi da bi to trebao biti tako kako misliš da bi trebalo biti.

Delay je skoro kao GOTO naredba. To se ne koristi, a ako se koristi, onda za to treba postojati prokleto dobar razlog.

Dobro, s delayem je stvar malo blaža jer ga je nekad jednostavnije iskoristiti a da to nema neke posljedice, umjesto da ga se pokuša izbjeći. Evo recimo onaj programčić za moju kočnicu i žmigavce. 

https://codeshare.io/NKtuN

U njemu delay ne koristim za prevenciju duplih klikova na gumbe (debouncing), ali sam ga ipak iskoristio za sempliranje hall effect senzora, za uprosječivanje vrijednosti (riječ je o ukupnom delayu kraćem od 10 ms). Mogao sam i taj delay srediti tako da umjesto njega brojim iteracije pa onda radim prosjek, ali previše posla za praktički nikakav efekt. Međutim, da sam išao raditi biblioteku za hall effect senzor, onda ne bih koristio delay.

Jao, kak me ovakav kod ljuti... Ljudi koji ne razumiju neke od osnovnih stvari kod programirnja.

Kaže lik:

  // if the LED is off turn it on and vice-versa:
  if(ledState ==LOW){
    ledState =HIGH;
  }else{
    ledState =LOW;
  }

Zar nije jednostavnije napisati:

  ledState = !ledState;

Ne samo da je kod brži jer nema nepotrebne usporedbe, nego je i razumljiviji - invertiraj (obrni) vrijednost varijable ledState. Također, kakve su to usporedbe s konstantom if (LOW) (ili HIGH)? Tako nešto sam počeo viđati tek kod Arduinaša. Ne sjećam se da sam vidio da programeri na desktopu uspoređuju bool varijable ili izraze s false ili true. Ako ima koji, ima da se srami.  Što fali if (ledState) ili if (!ledState)? Umjesto if (ledState == HIGH) ili if (ledState == true) ili if (ledState == LOW) ili if (ledState == false). Nikad čuli za operator !?

Dosta radim u PAWN-u, tu i tamo u PHP-u, tako da mi C leži poprilično dobro. Možda mi je ovo prvi projekat s Arduinom, ali definitivno nisam početnik. Vidim podosta stvari koje bi mogao bolje odraditi.

Ovisno o kompajleru, klase i objekti su definirani u nekom memorijskom području na mikrokontroleru. Korištenjem objekata je potrebno skakati na definiciju objekta i povećava se vrijeme izvođenja a i iskorištenost memorije. Za sitne stvari nema toliko utjecaja, ali za recimo signal processing radnje (čitaj: for petlje, množenje i zbrajanje), svaki ciklus je bitan, pogotovo ako se cilja na izvedbu u stvarnom vremenu.

Realno gledajući, Arduino je iznimka u svijetu mikrokontrolera. Generalno mikrokontroleri out of the box dolaze s bibliotekom funkcija, manualom kako ih koristiti i pozivati i SDK-om kojim se taj set funkcija kompajlira u strojni kod. Mikrokontroler se treba inicijalizirati od izvora signala takta (kojih ima više) do inicijalizacije potrebnih dijelova mikrokontrolera, dovođenja signala takta itd. Sve se to obavlja upisom bitova u registre i ništa od toga ne dolazi predinicijalizirano. Iako ajde, jedna od boljih strana je da za inicijalizacijski dio postoji GUI u kojem je potrebno samo upisati sve željene brojeve pa ide umjesto tebe u assembleru natipka kod.

Super je koristiti C++, naravno. Ali pitanje je kako iskoristiti C++ kad želiš ostvariti recimo CAN komunikaciju preko digitalnih pinova na Arduinu (ajmo reći da ne želiš koristiti shield koji već postoji jer naravno da postoji :D). U tom slučaju možeš uzeti datasheet CAN protokola, fino sve srediti i imaš CAN protokol ili možeš napraviti to isto i još dodatno napraviti klase, metode i objekte za daljnju uporabu. Filozofija Arduina je raditi ovo drugo, ali problem nastaje kad želiš prebaciti kod na drugu platformu ili kad napisani kod ne zadovoljava memorijska ili vremenska ograničenja. U tim slučajevima se treba spustiti do C razine.

Ako je razlika u C-u i u krnjem Arduinovom C++-u dovoljna za to da program radi ili ne radi, znači da si gadno za*ebo stvar i odabrao krivi mikrokontroler.