Vlasnici i direktori jamčiti će osobnom imovinom

Pa problem i je taj što smo došli do situacije kad je iznimno malo toga u rukama političara. Nema ozbiljnih varijatni privlačenja investicija (recesija, van EU smo, konkurencija drugih država regije, užasno trom i spor državni aparat), a s druge strane svaki pokušaj smanjivanja opterećenja države se kompromitira iznutra (ogroman državni aparat s dijelom neradnika zaštićenih k'o lički medvjedi, kolektivni ugovori, kvazisindikati i još more toga).

Tom logikom bi najbolje bilo kada bi stopa nezaposlenosti bila što je moguće viša i na što je moguće duži period. A svi znamo da to baš i ne funkcionira tako. Problem je u tome što ne gledaš širu sliku.

Nezaposlena osoba u teoriji nema nikakvih vlastitih prihoda i takvu osobu mora potpomagati ili država ili članovi obitelji / prijatelji / itd. ili mora prodavati imovinu u svojem vlasništvu kako bi se mogla uzdržavati. I to su jedine mogućnosti (ako ne računamo lihvare - ali nećemo sada još i u to).

Ako to radi država, onda takva osoba ima pravo na novčanu naknadu, zdravstveno osiguranje, u određenim situacijama i mirovinsko osiguranje, zatim su tu razni oblici socijalne pomoći poput uzdržavanja, pomoći u plaćanju stanarine ili ustupanje nekretnine na korištenje, jednokratne pomoći, oslobođenja od plaćanja participacija, naknadu troškova za vrijeme obrazovanja, savjetovališta itd. A koja prava će koja osoba koristiti koje pravo ovisi naravno od slučaja do slučaja. Da se razumijemo: Hrvatska je socijalna država (barem do neke razine) i ovo je posve u redu... Ali ovo su rashodi.

Ako to direktno ili posredno rade članovi obitelji / prijatelji / itd., dolazi do smanjenja platežne moći tih ljudi što u konačnici znači manju potrošnju. A ako se ništa ne kupuje (roba, usluge ili kombinacija) država ne generia nikakav prihod za sebe.

Prodaja imovine je tek kratkotrajno rješenje, a i ljudi se teško odlučuju za takvo nešto. Ako čovjek proda auto onda mora koristiti usluge javnog prijevoza, a ako proda stan ili kuću mora se useliti kod člana obitelji, prijatelja ili iznajmiti stan. A to također košta. Ostaje prodaja plemenitih metala (koja je prilično popularna u zadnje vrijeme), a to je novac koji u konačnici izlazi iz Hrvatske.

Pokušao sam ovo maksimalno pojednostaviti (naravno da je priča kompleksnija od toga), ali sve se svodi na to da nezaposlena osoba generira gubitak za državu i društvo. Pitanje je samo mogu li oni koji su zaposleni to servisirati ili ne. Dodatno, u Hrvatskoj na sve to imamo još i specifičnu situaciju gdje postoje ogromni viškovi u državnom sektoru. Zbog toga sam se pomalo cinično našalio sa sadnjom hrena u prethodnom postu - ako te ljude samo otpustimo umjesto da ih "preselimo" u proizvodni sektor (ponovo: roba, usluge ili kombinacija) samo smo na neko vrijeme odgodili neizbježno. Jedini način da društvo završi u plusu s takvima je da počnu proizvoditi nešto, a bilo što bi bio plus u odnosu na ono što sada rade.

Huh... Otišao sam dosta u offtopic, ali vidim da treba razjasniti neke stvari.

Evo malo novih osvrta na našu predragu i predivnu ekonomsku politiku: 160 dana u godini radimo za državu.

Ja bih rekao da je to definitivno premalo i da bi to trebalo podići na barem 220-250 dana, c-c-c...

I "koliko brzo"...

Mislim da je tu i smještaj (u 304€). Time i nije neka lova.

Nema tu obijesti. Tih 304€ pokriva i smještaj, službeno. Tamo nema nište for free.

Kad se uračuna smještaj, klopa, cuga, transport i ostali nije baš da ostane brdo para.

S druge strane, to je ipak ozbiljan posao na duže staze. Čini se puno, ali realno...

Iskreno, 100€ nije puno, dapače, čak i kad bi prosječno dnevno toliko ostalo (a vjeruj da je često manje).

E sad, uspoređivati političare i socijalu porpilično je besmisleno. Konkretno, ozbiljni profesionalci koje poznajem ne bi se uhvatili takvih zadataka za tako sitnu lovu, nekad to zna biti problem.

Upravo obrnuto, ja pretpostavljam da oni puno više troše nego nas dvojica kad smo vani.

Nekako mi se čini da neće biti u hotelu s tri zvjezdeice, voziti se busom, jesti u kineskim restoranima i slično.

Ima tu još toga zato dosta njih i iznajmljuje zajedničke apartmane i slično.

Nije to obijest jer si to ne mogu dozvoliti. Ipak je to politika, diplomacija je ipak specifična sfera.

konkretno, ja ne bih dozvolio da se netko tko me predstavlja u europarlamentu tako ponaša.

Pa problem i je da se to ne da ni na koji način uspoređivati s prosječnim građaninom.

Takav (pravi) parlamentarac će potrošiti, ako zna što radi (i to za realnu korist države), desetine puta više - lobiranja, poslovni ručkovi, večere, partije golfa, pokloni... I sve to na državni račun.

Druga stvar je pokušati to usporediti s prosječnim radnikom, to ne ide. Kao ni pokušaj uspoređivanja njega s Modrićem, recimo.

Je li oni zvone ili novinari o tome?

Njima je to interesantno jer gledaju iz perspektive kao ti. Ja, recimo, ne bih baš bio presretan s tom lovom.