Što se događa s našim društvom?

Uvidio sam pogrešku tek nakon što sam napisao post

Ispravljeno.

ja više neću sudjelovat u raspravi, zapravo ni ne čitam ju više. mislim da je rasprava o ovoj temi uzaludna jer u biti pripada drugom forumu (nekom koji nije o tehnologiji). razgovaro sam s dosta ljudi koji o ovoj temi imaju nemjerljivo veće obrazovanje i od mene i bar većine ostalih ovdje, zapravo se sve svodi (a mislim da se to ne može osporit) na osobno mišljenje i shvaćanje etike, odnosno tu odluke i mišljenja formira vlastito shvaćanje etičkih problema, ili kako je mislim Drago rekao, priklonjenost nekom etičkom smjeru odnosno nauci.

žao mi je jedino što se ovo pretvorilo u svađu (bar koliko sam uspio okom zahvatit post il dva) i trebalo bi promijenit društvenu temu, jer ova je prekomplicirana za ovako razglabat.

Nije se pretvorilo u svađu, bar ja to nisam tako doživio.

Nije uopće bitno nekome "promijeniti mišljenje" nego nešto naučiti, eventualno potrošiti malo vremena raspravljajući. Međutim, to se ne radi kopi pejstanjem, izmišljanjem "činjenica" i sl.

Možeš napisati svoje uvjerenje ili razmišljanje, argumentirati ga ili se kritički osvrnuti na tuđe razmišljanje, eventualno pronaći rupe u njemu - dapače. To i je poanta ove teme.

Točno to.

  Nije, zadnja rečenica je govorila o tome da dijete mogu odgajati i zreli ljudi i ne uspjeti u tome, a kamo li dvoje nepismenih ljudi.

I sviđa mi se tvoje razmišljanje, jako si fin čovjek, uništiš tri života (ukupno 190 godina kazne) da bi dvoje nepromišljene djece željne zabave naučio pameti.

da se mene pita ja bih živio koliko god neželjen bio, iskustvo života je super

Abortus čije je jedino opravdanje manjak neodgovornosti ("a dogodilo se, što sad") je po meni teško moralno opravdati.

Ta šesnaestogodišnjakinja može "izdržati" tih 9 mjeseci, dati dijete kada se rodi iskusnijim ljudima od sebe (roditelji, baka i djed, tko god) te onda kada se pošteno "iživi" može se uključiti u život svoga potomka.

Nikakva frustracija iz toga ne bi proizašla, a dijete bi imalo osiguran topao dom i kontakt s roditeljima.

Osobno sam se uvijek divio roditeljima koji odluče iznijeti dijete sa utvrđenim Downovim sindromom u trudnoći, pitanje koje bi postavio je - da li je to, ili neki drugi poremećaj ustanovljen dok je embrion već poprimio oblik fetusa, dakle cca. 8,9 tjedan do rođenja, dovoljan i opravdan razlog za - legalan pobačaj? 

Nisam liječnik da znam točan period kada se takvi poremećaji mogu prepoznati, odnosno nekakav vremenski moment i odmak u trudnoći, ali mislim da je primaran strah svakog mladog potencijalnog roditelja, a pogotovo trudnice - da se dijete rodi zdravo.

Da li je takav pobačaj - ubojstvo?

Pitam jer osobno znam za takav slučaj, roditelji su odlučili ne iznijeti takvo dijete na svijet.  Mislim da je to ubojstvo, s predumišljanjem. Ispalo je - zdravo želimo, bolesno nećemo, fuck it. Simple as that.

najgore što ti se može desiti je ništa, sve ostalo je prihvatljivije

btw. pa ima institucija koje bi se trebale brinuti o neželjenoj i zanemarenoj djeci, rješenja ima dosta

Zato humana društva ulažu u institucije koja će se brinuti za te ljude 24/7, a ne ih baciti u biološki otpad i skuriti čim se vidi da imaju neki urođeni poremećaj.

Ma baš zato mi je nekako bilo, ne znam. Kad sam to saznao da je cura pobacila, sa tim opravdanjem kao nekakvim primarnim, tko će o - tome skrbit, nazivajući ga još - to, baš mi je neka tuga došla.

Radilo se i o željenoj trudnoći, i o idealnim uvjetima budućeg života, ne želim tim više ulaziti što je presudilo - da se takva odluka donese, osim samog sindroma. Možda obitelji, moguće podsmijehivanje sredine, osuda društva, lažna empatija cijeli život itd., ili čisto medicinska statistika koja pokazuje da u pravilu takvi ljudi ne dožive starost, da su hipersenzibilni itd.

Teško mi je baš došlo, zato sam to konkretno i iznio, inače sam za legalizaciju pobačaja, u kontroliranim uvjetima naravno, a ne na razini zakona pa da bude - ok, neću dite, idem ga flušnut niz zahodsku školjku. Ne na toj razini, da taj čin ima uporište u zakonu i da je time priča svršena.

Pod kontroliranim uvjetima mislim ipak na bolnicu, ali i psihološku pomoć takvim roditeljima.

  Tamo negdje, daleko, gdje vlada anarhija i svatko radi 8 sati posao koji najbolje radi da bi pomogao sebi i ostalima, i nema novca nego u prodavaonicu odeš i pokupiš koliko treba, a svi su dobri i svi poštuju druge i sebe...

Čekaj, to ne postoji.

Ti roditelji su bili svjesni posljedica prije seksa. Ne kažem da su uvijek mladi parovi krivi,može biti i do nedostatka ključnog obrazovanja,ali ako se barem nisu pokušali zaštititi,svjesni da mogu uništiti i svoj i život nevinog djeteta,zar ne misliš da to nije sebično? Ako zbilja nisu u mogućnosti ni pružiti dobre životne uvjete djetetu, ni dati to dijete nekome drugom,onda u redu-tada donekle prihvaćam abortus. A što se djece u sirotištima tiče,nisam informiran po tom pitanju,premda pretpostavljam da je nedostatak kvalitetnih udomitelja uvjetovan lošim državnim odlukama,koje se tiču određivanja tko smije posvojiti dijete. 

Tu si u pravu.

Mislim da i glupo dijete donosi patnju roditeljima, kao i dijete delikvent, kao i ćerka koja se prokurvala sa 15g. starijim kvartovskim pimpom, ili 101 drugi razlog. Nije mi dovoljno jak argument - da je Down patnja roditeljima, u smislu da su mazohisti i da sami sebe kažnjavaju.

Ne dvojim da im nije teško, i da je žrtva golema. Ali s druge strane pogledaj oko sebe koliko zdrave djece je svojim roditeljima priuštilo dane, tjedne, pa i godine mučenja pri svojem odrastanju, u tom - nazovimo ga, zdravom procesu.

Tim više - što su često više imali, to su gori ispadali. Bapska, no ima stvarno efektivnu podlogu u praksi. Da su djeca imala zdravo djetinjstvo, sve preduvjete za normalno i odrastanje u blagostanju - a ispali idioti. Imam ih ja par sa Njavre i VERN-a, puj puj privatna ekonomska učilišta. nikad Vas neću priznati.