Istina da nisam probao ali sve se bojim kako se ljudima koji imaju kredit/e... 
Ja sam ti dosta razmišljao o tim mobitelima i zaključio sam da na ovaj način na koji ih ja koristim, oni su izvrsno rješenje, nimalo skupo i dapače, otkazao sam fiksni telefon od t-coma. Meni je ta linija bila "luksuz" jer je godinama uopće nisam koristio.
Biraš efemerne i nebitne momente iz života i onda ih dižeš na razinu općeg uzroka ekonomskih problema, dok ti pravi uzroci (slom bankarskog sektora i nepostojanje proizvodnje) skaču pred facom i mašu ne bi li ih primijetio...
Mislim da je srž njegovog posta zbir tih malih sitnica koje zajedno imaju veliki uticaj na budžet (ili nek me ispravi ako griješim).
Ja imam 2 kredita za kuću i psujem majku kamatama koje dajem (na kraju ću vratiti 150%, odnosno kamata mi je kroz taj dugi rok 50% iznosa koji sam dobio).
Upravo su te male stvari ono na čemu se može uštediti i prilagoditi situaciji, kad je već sama situacija za qrac.
Ja se isto neću odreći mobitela ili auta, ali pokušavam racionalizirati korištenje koliko god mogu.
Da ne govorim o tome koliko primjera ima gdje kukaju kako nemaju za dijete, a tuku kutiju-dvije cigareta dnevno.
Ne pušim, ne pijem, gasim svjetlo kad god mogu, šetam kad ne moram autom. Zbir tih malih ušteda ima ogroman pozitivan rezultat.
No, i dalje situacija ostaje za qrac :)
Drago, mobiteli su bili jedan od manjih primjera i znam da nisu značajna stavka. Ono što je bilo bitno u svemu je to da ljudi pokušavaju živjeti bolje nego što bi mogli. Nisu ljudi u problemima samo zbog kredita, dobar dio ljudi jest, ali isto tako znam da je dobar dio tih ljudi kupio stanove veće nego su im trebali, aute veće nego su im trebali i slično.
Ako ja mogu sa curom živjeti u 27 kvadrata i pritom biti minimalno opterećen kreditom, zašto isto to ne bi mogao netko drugi. Ali ne, evo žena s kojom radim živi u stanu od 118 kvadrata, rata kredita joj je ista kolika joj je i plaća, a pazi sad - u stanu je s mužem i kćerkom. Tko će me uvjeriti da je za njih troje potreban stan od 118 kvadrata? Ista ta kolegica ima problema s otplatom kredita i smatram da se sama dovela u tu situaciju.
Isto mogu reći za staru, koja ima auto iako joj objektivno ne treba, sestra je već dovoljno velika da sama može otići gdje treba i stara ga koristi samo za svoje potrebe, koje se pretežito svode na kvart u kojem živi. Nije financijski u bajnoj situaciji i tih 600+ kn koje mjesečno potroši na auto mogla bi imati za druge stvari, ali to je komfor kojeg se ne želi odreći.
Dalje, ovo što pričaš o kreditima stoji (btw. jučer mi je RBA smanjila kamatu za 1,45% fakjea), međutim zašto je bilo bitno prilikom dizanja kredita da se digne "maksimalan broj novaca na maksimalan broj godina", da citiram frenda koji je dizao za stan. Zašto se nije moglo dići onoliko koliko je realno (znam da je to relativno) potrebno pa imati lufta za 'crne dane'?
Nije da se ne slažem s tobom, dapače, svi bi mi voljeli da su nam banke prijatelji i da rade u našem najboljem interesu, da se više ulaže u proizvodnju stvari koje danas uvozimo a imamo uvjete za to, ali šta ćeš.
Možda nemam dovoljno velik vokabular ili dovoljno strpljenja da potanko objasnim što želim reći (kao što ihush često zahtjeva) pa zato ispada da za sve financijske probleme svijeta okrivljavam ajfon i skupe tenisice.
Ti si naveo dva ekstremna slućaja, sebe i tu tetu s posla.
Nit ćeš ti moć podić obitelj u 27 kvadrata nit će ona , prema tvojoj prići, moć održat svoju u 118.
To su ekstremni slućajevi.
Primjeri su bili zato da pokažem to da ja živim u onoliko koliko mi trenutno treba, a ona u onoliko koliko joj trenutno ne treba.
Sa starim, starom i sestrom sam živio u 39 kvadrata (jedno vrijeme), jer nam je toliko bilo dovoljno. Baš kao što ću jednog dana kad ću htjeti obitelj i ja posegnuti za nečim većim, ali ne za 70 kvadrata jer tročlanoj obitelji ne treba 70 kvadrata. Bitno je da se ima i koristi onoliko koliko treba, a ne više.
EDIT:
I zašto ne bi mogao podići obitelj? Reci to susjedima koji žive 2 kata ispod mene u istom takvom stanu, a imaju kćer. Za sad im je dovoljno, dok je još mala. Veličina stana koji imaš ne uvjetuje mogućnost podizanja obitelji.
Ja se isto neću odreći mobitela ili auta, ali pokušavam racionalizirati korištenje koliko god mogu.
U pitanju je koliko se može uštedjeti na tim sitnicama - može li se uštedjeti dovoljno da se pokrije ono što sa sobom nose krediti? U pravilu ne može. Pogotovo kad pogledaš da je cijena svega otišla gore, pogotovo hrane.
To me podsjeća na one gluposti koje tu i tamo pojave na televiziji ili u automagazinima - kako spustiti potrošnju goriva za 30%. Ono, ko da su vozači u prosjeku rasipni i da će sad, ako će početi slijediti svaki od tih savjeta, spustiti potrošnju za 30%. Neće, zato jer su maksimalno spustili potrošnju još tamo pred nekoliko godina. I onda im se ponovno soli pamet što treba učiniti da bi uštedili - kao da to već ne rade. Mislim, gledam recimo autoput na relaciji Zagreb-Varaždin - ljudi se voze ko s kravicama. Dozvoljeno 130, u mnogim slučajevima se voze tek 120 - ak se voziš 130, možeš takoreći cijelo vrijeme biti u lijevoj traci.
Ljudi već uglavnom štede na sve strane i nema više baš previše lufta da bi se išta uštedilo.
Cigarete su posebni slučaj. 
Ali opet - ne uzimaš u obzir ovisnost. Da bi ljudi počeli štedjeti na cigaretama, moraju se suočiti s teškom psihofizičkom ovisnosti, a to im u ovakvim vremenima nije lako, tim više što ih cigareta "smiruje" kad im se tlak digne što nemaju love. Pusti ih neka kukaju i predloži im da bi bilo dobro da se ostavi cigareta. Možda se netko zaista i ostavi zbog financija - kad već "neće" zbog zdravlja. Još kad bi zabranili pušenje u kafićima (a ne da je sad dopušteno praktički svugdje) te time dodatno potakli ljude da se odreknu cigareta...
Polaziš od pretpostavke da se većina ljudi već nije odrekla većine tih stvar. Tako da zbir kod njih više ne može imati ogroman pozitivan rezultat.
Drago, mobiteli su bili jedan od manjih primjera i znam da nisu značajna stavka. Ono što je bilo bitno u svemu je to da ljudi pokušavaju živjeti bolje nego što bi mogli. Nisu ljudi u problemima samo zbog kredita, dobar dio ljudi jest, ali isto tako znam da je dobar dio tih ljudi kupio stanove veće nego su im trebali, aute veće nego su im trebali i slično.
Ako ja mogu sa curom živjeti u 27 kvadrata i pritom biti minimalno opterećen kreditom, zašto isto to ne bi mogao netko drugi. Ali ne, evo žena s kojom radim živi u stanu od 118 kvadrata, rata kredita joj je ista kolika joj je i plaća, a pazi sad - u stanu je s mužem i kćerkom. Tko će me uvjeriti da je za njih troje potreban stan od 118 kvadrata? Ista ta kolegica ima problema s otplatom kredita i smatram da se sama dovela u tu situaciju.
Pa što da ima i stan od 800 kvadrata?
Kada ga je kupovala/uzimala kredit, banka joj je potvrdila bonitet, a ona je ratu normalno otplaćivala sa svojom, pretpostavljam dobrom plaćom, a oni koji navodno "znaju" (bankarski stručnjaci za vrijednost nekretnina i davanje kredita) smatrali su je kvalitetnom mušterijom.
Onda je banka digla rate, možda se tvojoj kolegici smanjio opseg posla pa joj je i pala plaća i sada joj oni uzimaju čiavu plaću za otplatu rate (iako po zakonu ne smiju više od jedne trećine, ali to je drugi par rukava) i ona krepava ne zato jer si je po tebi uzela "preveliki stan" već zato jer:
a) banka je lihvarski digla ratu
b) sav teret neizvjesnosti kreditnog tržišta prebacila na korisnika kredita, a sebe posve izvukla od bilo kakve neizvjesnosti
c) njihove (bankine) vlastite službene procjene dobre su otprilike kao moje i tvoje - radi se o najobičnijoj igri pogađanja u kojoj se nisu pokazali posebno dobrim.
Primjeri su bili zato da pokažem to da ja živim u onoliko koliko mi trenutno treba, a ona u onoliko koliko joj trenutno ne treba.
Sa starim, starom i sestrom sam živio u 39 kvadrata, jer nam je toliko bilo dovoljno. Baš kao što ću jednog dana kad ću htjeti obitelj i ja posegnuti za nečim većim, ali ne za 70 kvadrata jer tročlanoj obitelji ne treba 70 kvadrata.
Da sad ne tjeram mak na konac , sretno ti bilo i iskreno ti želim da si možeš priuštit što više , ali ja sam ti napisao samo onako kako si ti postavio priću, tj. primjer.
Inaće slažem se da tročlanoj obitelji ne treba 70 kvadrata, ali četvero članoj treba, ma inaće šta sam se i ja tu našao sr*t , ja živim na selu s djedom.
a) banka je lihvarski digla ratu
b) sav teret neizvjesnosti kreditnog tržišta prebacila na korisnika kredita, a sebe posve izvukla od bilo kakve neizvjesnosti
c) njihove (bankine) vlastite službene procjene dobre su otprilike kao moje i tvoje - radi se o najobičnijoj igri pogađanja u kojoj se nisu pokazali posebno dobrim.
Ponavljam, sve to stoji i znam da banka nije dobri samaritanac, ali isto tako smatram da ulazak u bespotrebni rizik nije dobra stvar. A ona je upravo to napravila, ušla u bespotrebni rizik. Pa sjećam se ko da je jučer bilo kad joj je muž govorio da on nije pretjerano zna jer nikad ne znaš što će biti sutra i da im je dobro u 55 kvadrata koje su imali.
Koliko god ne možemo osporiti da su banke krive, ne smijemo ni osporiti da i korisnik kredita snosi neku odgovornost za svoj kredit. Pa nitko ga nije s puškom na sljepoočnici silio da uzme kredit.
a) banka je lihvarski digla ratu
b) sav teret neizvjesnosti kreditnog tržišta prebacila na korisnika kredita, a sebe posve izvukla od bilo kakve neizvjesnosti
c) njihove (bankine) vlastite službene procjene dobre su otprilike kao moje i tvoje - radi se o najobičnijoj igri pogađanja u kojoj se nisu pokazali posebno dobrim.
Ponavljam, sve to stoji i znam da banka nije dobri samaritanac, ali isto tako smatram da ulazak u bespotrebni rizik nije dobra stvar. A ona je upravo to napravila, ušla u bespotrebni rizik. Pa sjećam se ko da je jučer bilo kad joj je muž govorio da on nije pretjerano zna jer nikad ne znaš što će biti sutra i da im je dobro u 55 kvadrata koje su imali.
Koliko god ne možemo osporiti da su banke krive, ne smijemo ni osporiti da i korisnik kredita snosi neku odgovornost za svoj kredit. Pa nitko ga nije s puškom na sljepoočnici silio da uzme kredit.
Ostala mu je alternativa, život sa materom i ćaćom dok ne crkne. Daj dva, ma šta..tri kredita odma! Kažem ja 
Eh,da..i podstanarstvo vam je dugoročno zaista isplativije od vlastitog stana, dokazano. Samo se tu upliće priča o mentalnom sklopu, roditeljskoj kući od 4 kata a potrebom osamostaljivanja (meni sličan primjer itd.)..
Razmišljanje idem ja, idem u svoje, sloboda simte tamte..na kraju ti dođe, ideš ti da, u qurac.
Koliko god ne možemo osporiti da su banke krive, ne smijemo ni osporiti da i korisnik kredita snosi neku odgovornost za svoj kredit. Pa nitko ga nije s puškom na sljepoočnici silio da uzme kredit.
U ovomo bih se mogao i sam prepoznat, naime rijeć je o auto kreditu ( bogu hvala do sada je više od pola otplaćeno ) , koji istina sam mogao prijeć jeftinije da sam uzimao jaftiniju marku i nižu klasu , ali hebi ga opet sam si mislio, pa ako već moram trpit i plaćat onda barem neka plaćam za ono što si želim, a ne ono što nužno moram.
Hebeno ti je to kada znaš da nešto moraš , imaš ajmo se reć koliko toliko sigurnost ( kredit je isto tako bogu hvala u kunama ) i onda uzet nešto na par godina.
Problem je što korisnik snosi svu odgovornost za kredit. Banka ne snosi nikakve posljedice. I to je apsolutno nepravedna i neodrživa situacija.
Ponavljam, sve to stoji i znam da banka nije dobri samaritanac, ali isto tako smatram da ulazak u bespotrebni rizik nije dobra stvar. A ona je upravo to napravila, ušla u bespotrebni rizik. Pa sjećam se ko da je jučer bilo kad joj je muž govorio da on nije pretjerano zna jer nikad ne znaš što će biti sutra i da im je dobro u 55 kvadrata koje su imali.
Koliko god ne možemo osporiti da su banke krive, ne smijemo ni osporiti da i korisnik kredita snosi neku odgovornost za svoj kredit. Pa nitko ga nije s puškom na sljepoočnici silio da uzme kredit.
Ma koja su to dječja razmišljanja. Oženi se, dobij dijete i brini se za porodicu pa ćeš vidjeti da te ne treba "puškom tjerati" da riješiš sebi i porodici stan i život.
Stan od 55 kvadrata je stan s jednom sobom i dnevnim boravkom (i kuhinjom, kupaonicom, hodnikom, evtl. ostavom). To je stan za par ili jednog čovjeka. Gdje ćeš u stanu s djetetom i roditeljima staviti prijatelja ili baku i djeda kad ti dođu u posjet? Ako ti sin/kći dovede curu/dečka doma da živi s vama, kako ćete se organizirati? Mislim - može, ali bit će ružno.
Kad imaš dijete i kad ti je 35 godina, onda ne razmišljaš kao kad ti je 25 i povremeno si s curom. Razmišljaš - "Eto sad imam priliku kupiti udoban stan, a kasnije kad mi dijete/djeca narastu, prodat ću ga ili mijenjati za dva manja kako bi mi dijetetu bilo lakše u životu."
I banka i svi ti "stručnjaci" ti kažu da je to "pametno ulaganje" i da si kreditno supersposoban. Uzmeš kredit na 30 godina, a nakon pet godina ti je rata 70% veća, plaća 30% manja i onda ti čak ni banke ne govore "Što si uzeo ono što ti nije trebalo?" nego se nađeš ti i objašnjavaš što je kome "dovoljno", a što "previše".
To je bez veze. Po čemu tvoj stan od 27 kvadrata nije "preveliki"? U Kini ti u taj prostor Foxconn stavi 8 ljudi u svojim kompanijskim zgradama. Dakle, uzeo si preveliki stan.
Misliš da je auto luksuz? A bicikl nije? Po čemu? U Bangladešu ljudi isto žive, a 90% ih putuje pješke. Ako trebaš donijeti nešto iz dućana, kakvu tjednu nabavku, 20-30 kila robe, uzmeš fino onaj turbančić na glavu, pa na njega košaricu od pruća od 150-200 litara, pa u to stvari koje si kupio - kad mogu žene u indijskim poljima, možeš i ti...
I tako unedogled. Postavio si sebe i svoj život kao mjeru "dovoljnoga", a ostalo je "suvišno" i "luksuz" bejzikli - jer ti tako kažeš.
Upucali u noge i ufatli Gadafija 
, tako kažu.
Sile zla ne bi stale dovijeka, morao je umrijeti kao mučenik..jer se tako eto republikancima, demokratima i raznoraznim saveznicima sprdnulo. Idući je Chavez koji će bojim se, skoro prirodnom smrću otići, kao i Castro..tko će proturiječiti SAD-u?!
Ajde si lijepo zamisli kako bi izgledala situacija da nema kredita, odnosno da ih nitko nije uzimao. Ljudi bi pet godina štedjeli za automobile (u međuvremenu bi vrijednost tog novca koje su stavljali sa strane padala), o svojim stanovima bi samo mogli sanjati - mogli bi ih kupiti tek pred penziju - a što će im onda? Bi li se onda uopće išta gradilo, kad se ne bi imalo kome prodati?
Također, štednja na 20-30 godina predstavlja veliki rizik - inflacija ti može pojesti veliki komad štednje (na kamate zaboravi - ako nema kredita, nema ni kamata na štednju jer za to onda nema novaca) i gdje si onda? Štedio se 20-30 godina, a za što? Em ti tad više ni neće trebati stan od 70 kvadrata (bit će ti dovoljna klet od 20 kvadrata u goricama), em je pitanje koliko će tvoji novci tada vrijediti.
Najveća fora je u tome što su krediti u društvo plasirani na sredstvo sigurnosti (bolje je kad uzmeš stan na kredit pa imaš nešto svoje, umjesto da si stalno nesiguran kao podstanar), a sigurnosti zapravo nema, zbog valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Ljudi toga nisu bili svjesni. Teško je toga biti svjestan kad se kredit uzima KAD IMAŠ mogućnost, dakle u trenutku kad ne postoji velik rizik da ga ne bi mogao vraćati.
1. U pitanju je koliko se može uštedjeti na tim sitnicama - može li se uštedjeti dovoljno da se pokrije ono što sa sobom nose krediti? U pravilu ne može. Pogotovo kad pogledaš da je cijena svega otišla gore, pogotovo hrane.
Ljudi već uglavnom štede na sve strane i nema više baš previše lufta da bi se išta uštedilo.
2. Cigarete su posebni slučaj. Ali opet - ne uzimaš u obzir ovisnost. Da bi ljudi počeli štedjeti na cigaretama, moraju se suočiti s teškom psihofizičkom ovisnosti, a to im u ovakvim vremenima nije lako, tim više što ih cigareta "smiruje" kad im se tlak digne što nemaju love. Pusti ih neka kukaju i predloži im da bi bilo dobro da se ostavi cigareta. Možda se netko zaista i ostavi zbog financija - kad već "neće" zbog zdravlja. Još kad bi zabranili pušenje u kafićima (a ne da je sad dopušteno praktički svugdje) te time dodatno potakli ljude da se odreknu cigareta...
3. Polaziš od pretpostavke da se većina ljudi već nije odrekla većine tih stvar. Tako da zbir kod njih više ne može imati ogroman pozitivan rezultat.
1. Granica do koje se može uštediti postoji, neki su je dosegli, neki nisu. Hrana je problem, jer je potreba ne luksuz, slažem se da tu štednje nema (preskakanje obroka? :D).
Ono što ja činim je da dio uzgajam sam, u bašti iza kuće (naravno, opcija koja nije dostupna ljudima u zgradama i nije previše relevantna za opće stanje, ali ako neko može, treba probati).
2. Da, poseban slučaj :) Kad god nekom pušaču predložim nešto tako strašno kao ostavljanje cigareta, prvo dobijem začuđen pogled a onda pravdanje da je to jedino što mu je ostalo. Ako je pušenje nekom STVARNO jedino što ima u životu, bolje odmah da se ubije jer nema zbog čega živjeti (u šta sumnjam, samo im je jadna isprika).
3. Pretpostavio sam u kontekstu goriva za prodavnicu koja je 500 metara od kuće (ili fax), kao i za skupe mobitele, odnosno mislio sma na dannyjev post. Takvi će imati ogromne uštede ako žele.
Ja se slažem sa linkom kojeg je Drago stavio uz pomoć Manitua, sistem ne valja. Ono zbog čega krivim ljude je da su nepromišljeno ulazili u kredite i zadužili se do grla.
Na primjer, ovdje u BiH, ljudi su masovno iskorištavali neuvezanost banaka i dizali kredite u raznim bankama i tako se zadužili preko primanja. Tek je u skorije vrijeme sistem uvezan pa se ne mogu zadužiti preko 50% primanja. Njima nije niko kriv nego oni sami. Sreća je da je marka vezana za euro po fiksnom tečaju (currency board) i većina kredita je u eurima. Takvima ne može pomoći da se odreknu hrane i pića, a ne samo mobitela, automobila i cigareta.
Ma koja su to dječja razmišljanja. Oženi se, dobij dijete i brini se za porodicu pa ćeš vidjeti da te ne treba "puškom tjerati" da riješiš sebi i porodici stan i život.
Znači ako nemam dijete ne znam ništa o životu? Po kojem kriteriju moje razmišljanje ne vrijedi ako nemam djece?
Vidim iz primjera ljudi koji imaju djece da se može na različite načine ići kroz život, možeš se utrpavati sve dublje u dugovanja a možeš i trošiti koliko ti je potrebno. I za jednu i za drugu stranu imam primjere u vlastitoj obitelji pa mi ne treba moje dijete da bih to znao.
Stan od 55 kvadrata je stan s jednom sobom i dnevnim boravkom (i kuhinjom, kupaonicom, hodnikom, evtl. ostavom). To je stan za par ili jednog čovjeka. Gdje ćeš u stanu s djetetom i roditeljima staviti prijatelja ili baku i djeda kad ti dođu u posjet? Ako ti sin/kći dovede curu/dečka doma da živi s vama, kako ćete se organizirati? Mislim - može, ali bit će ružno.
Daj Drago molim te. Stan od 55 kvadrata za jednu osobu? U 55 kvadrata ti smjestim sad 2 spavaće sobe i dn. boravak s kuhinjom + kupaonicu, a da pritom sve ne izgleda debilno i malo. Kvragu pa bavim se tim poslom, ne izmišljam. To što je grad prepun stanova koje su projektirali ljudi koji u 49 kvadrata stave garsonjeru, kao što sam vidio na onim zgradama na Bundeku, ne znači da je stan od 55 kvadrata mali stan.
Zašto bi sinova cura ili kćerin dečko trebao živjeti s nama u stanu, pa to ne bih želio ni da imam stan od 150 kvadrata, baš kao što ni ja nisam želio živjeti sa starcima. Ne pije mi to vodu. Prijatelji mi dolaze u posjet i sada, ne vidim zašto ne bi mogli ubuduće.
E pa vidi gdje takvo razmišljanje može dovesti?
Opet ću spomenuti svoje starce koji su ovisno o potrebama mijenjali stanove i kuće. Dakle živjeli su u vrlo malom jednosobnom stanu, pa sam došao ja i odselili su u nešto veći stan. Kad su mogućnosti dozvoljavale i pojavila se potreba, kupili su kuću a stan prodali. Kad sam ja odlučio otići, prodali su kuću i kupili manji stan. Zašto je to problem?
Misliš da je auto luksuz? A bicikl nije? Po čemu? U Bangladešu ljudi isto žive, a 90% ih putuje pješke. Ako trebaš donijeti nešto iz dućana, kakvu tjednu nabavku, 20-30 kila robe, uzmeš fino onaj turbančić na glavu, pa na njega košaricu od pruća od 150-200 litara, pa u to stvari koje si kupio - kad mogu žene u indijskim poljima, možeš i ti...
I tako unedogled. Postavio si sebe i svoj život kao mjeru "dovoljnoga", a ostalo je "suvišno" i "luksuz" bejzikli - jer ti tako kažeš.
Meni osobno auto ne treba, a ne treba i dobrom dijelu vlasnika automobila, mislim da to znaš i sam. Meni je za osobne potrebe dovoljan bicikl, iako priznajem da je i on luksuz, ali luksuz koji me ne košta, dapače jeftiniji mi je izbor od javnog prijevoza - zato mi se korištenje isplati i osim zbog gušta ga zato i koristim. Mojoj staroj auto ne treba, pogotovo ne za vožnju po kvartu i o tome pričam. Ne znam kako to ne vidiš.
Nisam sebe uzeo kao mjerilo dovoljnoga, nisi ulovio što pokušavam reći.
2. Da, poseban slučaj :) Kad god nekom pušaču predložim nešto tako strašno kao ostavljanje cigareta, prvo dobijem začuđen pogled a onda pravdanje da je to jedino što mu je ostalo. Ako je pušenje nekom STVARNO jedino što ima u životu, bolje odmah da se ubije jer nema zbog čega živjeti (u šta sumnjam, samo im je jadna isprika).
Iako sam nepušač i mrzim pušenje, moram reći da je nerealno od pušača očekivati da se odreknu cigarete.
Radi se o bolesti ovisnosti i to teškoj ovisnosti i ho-ruk spika "ostavi se onda pušenja" i to kada ih ta cigareta stvarno smiruje (efekat nikotina - zato je u ludarama i dalje dozvoljeno pušenje pacijentima - jedine zdravstvene ustanove u kojima nema zabrane pušenja) je totalno promašena.
U pravilu se o gotovo svim luksuznim dobrima može govoriti u jednom rasipničkom kontekstu, i konekstu potencijalne uštede. I da kreneš samo od razumnijeg mobitela do 1000 umjesto 3,4 000kn, ili automobila za 15-20 umjesto 35-40k eura, napravio si sam sebi najveću uslugu.
Ajmo mi ne brinuti za takve bahate pojedince i brinimo za one normalne ljude, koji skupljaju kupone za popust i kupuju proizvode trgovačkih marki, jer si više ne mogu dopustiti luksuz kupovanja hrane s imenom.
Na primjer, ovdje u BiH, ljudi su masovno iskorištavali neuvezanost banaka i dizali kredite u raznim bankama i tako se zadužili preko primanja. Tek je u skorije vrijeme sistem uvezan pa se ne mogu zadužiti preko 50% primanja. Njima nije niko kriv nego oni sami. Sreća je da je marka vezana za euro po fiksnom tečaju (currency board) i većina kredita je u eurima. Takvima ne može pomoći da se odreknu hrane i pića, a ne samo mobitela, automobila i cigareta.
Opet - ajmo govoriti o normalnim ljudima, a ne o takvim ekstremima. Mada, ni oni nisu posve sami krivi za nastalu situaciju - kredit je proizvod i uz dobar marketing svašta se može prodati.
Iako sam nepušač i mrzim pušenje, moram reći da je nerealno od pušača očekivati da se odreknu cigarete.
Radi se o bolesti ovisnosti i to teškoj ovisnosti i ho-ruk spika "ostavi se onda pušenja" i to kada ih ta cigareta stvarno smiruje (efekat nikotina - zato je u ludarama i dalje dozvoljeno pušenje pacijentima - jedine zdravstvene ustanove u kojima nema zabrane pušenja) je totalno promašena.
Razumijem, ne očekujem da odmah bace cigaretu (iako snažna volja čini čuda, pogotovo kad je zdravlje u pitanju), ali je dovoljno da razmisle o smanjivanju i kasnijem prestajanju.
A i volim bocnuti nekog kad zakuka a dimi ko lokomotiva :D
Pogotovo govorim za mladog čovjeka, koji ima djecu koja ovise od njega, potrebe djece su najpreče.
Svom ćaći kojem 70a kuca na vrata i koji nakon 3 tumora voli sjesti pored drva i zapaliti ni ne zamjeram, nit ima obaveza nit brige, nek uživa dok god on to želi ili živi.
Istina je da opraštanje nema (nužno) moralnu vrijednost.
Evo jedna dobra, fak jea!
Taj faks treba zatvoriti. Prepun je bradatih sanjara koji u Rupu dolaze napušeni i sanjare o tamo nekim revolucijama bla bla. Kao da žive na početku 20-tog stoljeća. Štoviše najviše je onih koji 10 godina studiraju mongolski i uzbekistansku kulturu ili slično sra*nje.
Bolje bi im bilo da se prime knjige i nekog ne-deficitarnog zanimanja.
Zagovaraš zatvaranje faksa s argumentom da su ljudi koji ga pohađaju generalno ovakvi ili onakvi, to ti je stvarno promašeno.
On je u pravilu provokator, a ti mu molim te nemoj uljepšat dan.
Nema drugo nego stedjeti. Barem dok si mlad i mozes stedjeti, odnosno ne odhranjujes nikoga. Ja imam 23 godine i zelim ustedjeti novce za certifikaciju u Americi, a zatim za otvaranje firme ili obrta u Hrvatskoj.
Od 3500 kuna mjesecno ustedim 2000 kuna. Kako? Radim uz svoj posao dva manja, posla, odnosno fus. Dok ne ustedim odrekao sam se opijanja, kupovanja nove robe osim ako mi izricito treba, mijenjanja mobitela, kupovanja casopisa, cd ova, knjiga, kupovanja poklona svakme za sve, javnoga prijevoza osim ako je prijeko potrebno, prevelike potrosnje na mobitelu..gomilu toga. Da ne spominjem da nisam birao posao - kada nije bilo posla u informatici, radio sam u kaficima, na bausteli, pa cak i na farmi. Da me bude sramota, cega, rada za sebe?
Neki bi rekli jadan ja, ja kazem sretan ja..ne trosim na gluposti koje me nikada ni ne usrece (nema kruha od impulzivne i kratkotrajne srece), uspio sam se rijesiti mnogih kompulzivnosti i ovisonosti vezane uz kupovanje..i pogodite sto, za deset mjeseci imam 17 000 kuna..jos malo pa idem u Ameriku po certifikat, barem cu moci reci da sam svojim radom probao..a oni koji se ne slazu, neka i dalje zive na visokoj nozi..bumo vidjeli tko ce gdje biti za koju godinu.
1) Znači ako nemam dijete ne znam ništa o životu? Po kojem kriteriju moje razmišljanje ne vrijedi ako nemam djece?
Vidim iz primjera ljudi koji imaju djece da se može na različite načine ići kroz život, možeš se utrpavati sve dublje u dugovanja a možeš i trošiti koliko ti je potrebno. I za jednu i za drugu stranu imam primjere u vlastitoj obitelji pa mi ne treba moje dijete da bih to znao.
2) Daj Drago molim te. Stan od 55 kvadrata za jednu osobu? U 55 kvadrata ti smjestim sad 2 spavaće sobe i dn. boravak s kuhinjom + kupaonicu, a da pritom sve ne izgleda debilno i malo. Kvragu pa bavim se tim poslom, ne izmišljam. To što je grad prepun stanova koje su projektirali ljudi koji u 49 kvadrata stave garsonjeru, kao što sam vidio na onim zgradama na Bundeku, ne znači da je stan od 55 kvadrata mali stan.
3) Zašto bi sinova cura ili kćerin dečko trebao živjeti s nama u stanu, pa to ne bih želio ni da imam stan od 150 kvadrata, baš kao što ni ja nisam želio živjeti sa starcima. Ne pije mi to vodu. Prijatelji mi dolaze u posjet i sada, ne vidim zašto ne bi mogli ubuduće.
4) E pa vidi gdje takvo razmišljanje može dovesti?
Opet ću spomenuti svoje starce koji su ovisno o potrebama mijenjali stanove i kuće. Dakle živjeli su u vrlo malom jednosobnom stanu, pa sam došao ja i odselili su u nešto veći stan. Kad su mogućnosti dozvoljavale i pojavila se potreba, kupili su kuću a stan prodali. Kad sam ja odlučio otići, prodali su kuću i kupili manji stan. Zašto je to problem?
Misliš da je auto luksuz? A bicikl nije? Po čemu? U Bangladešu ljudi isto žive, a 90% ih putuje pješke. Ako trebaš donijeti nešto iz dućana, kakvu tjednu nabavku, 20-30 kila robe, uzmeš fino onaj turbančić na glavu, pa na njega košaricu od pruća od 150-200 litara, pa u to stvari koje si kupio - kad mogu žene u indijskim poljima, možeš i ti...
I tako unedogled. Postavio si sebe i svoj život kao mjeru "dovoljnoga", a ostalo je "suvišno" i "luksuz" bejzikli - jer ti tako kažeš.
Meni osobno auto ne treba, a ne treba i dobrom dijelu vlasnika automobila, mislim da to znaš i sam. Meni je za osobne potrebe dovoljan bicikl, iako priznajem da je i on luksuz, ali luksuz koji me ne košta, dapače jeftiniji mi je izbor od javnog prijevoza - zato mi se korištenje isplati i osim zbog gušta ga zato i koristim. Mojoj staroj auto ne treba, pogotovo ne za vožnju po kvartu i o tome pričam. Ne znam kako to ne vidiš.
Nisam sebe uzeo kao mjerilo dovoljnoga, nisi ulovio što pokušavam reći.
1) Pa po tvom reagiranju vidim da ne znaš nego upireš s tim "prevelikim stanom" svoje kolegice jer - ti i cura živite u 27 kvadrata. Kakve to ima veze kako si Ti sebi sredio život s time što je za drugoga dobro? Da joj je stan "preveliki", banka joj ne bi dala kredit. Da li shvaćaš poantu?
2) Da - za jednu osobu ili par bez djeteta, odnosno par s djetetom koji nikoga ne može ugostiti. Naravno - može vas stati i 16 - vidi primjer Foxconna.
Ja sam bio podstanar 11 godina u Zagrebu i promijenio sam nešto stanova od 50-tak kvadrata i nisam vidio ta tvoja rješenja u kojima iz 55 kvadrata dobiješ trosobni stan.
3) Zašto bi cura od sina živila s njegovim roditeljima? Oni se sigurno nadaju da nikada neće! 
Međutim imaš takvih primjera koliko hoćeš, tako da to nije nešto što se još nije dogodilo u zabilježenoj ljudskoj povijesti. Osim toga, ako i ne živi nego se samo dođe poseksat, bolje da to rade u sobi, nego vani pod mostom. Giddit?
4) Pa to ti i ja govorim. Kad ljudi imaju mogućnost, kupe stan/kuću koja im je pristupačna, kasnije prodaju/mijenjaju kad im treba nešto drugo.
Ti uporno odbijaš shvatiti da su se prilike tvoje prijateljice promijenile naknadno i bez njene krivice, odnosno da nije kupila stan preko svojih mogućnosti kad ga je kupovala, već da je zahvaljujući događajima za koje ona uopće nije kriva ni na koji način odjednom ono što joj je bilo dostupno, postalo nedostupno. Da li razumiješ? Ti želiš sebe umiriti razmišljanjem da si je "sama kriva" i proizvoljno navodiš svoj primjer garsonjerice koja je "prava mjera". Tvoja "prava mjera", nastavi li se ovako, također može postati "van tvojih mogućnosti" (ako je još otplaćuješ). Što onda? Foxconn zna mjeru?
Ne možeš arbitrarno odlučvati koliki je drugima stan "dovoljan". Postoji samo jedno mjerilo - mogu li si ga priuštiti. Ako da, onda im je stan taman kakav treba biti, ali umjesto da gledaš situaciju kada su se odlučivali na kupnju stana, ti iz ove "post-hoc" (general nakon bitke) perspektive zaključuješ:"fulali su.".
Da li razumiješ da proizvoljno određuješ koliko kome "treba" prostora za život i da to ne možeš raditi za druge ljude, već samo za sebe?
Nema drugo nego stedjeti. Barem dok si mlad i mozes stedjeti, odnosno ne odhranjujes nikoga. Ja imam 23 godine i zelim ustedjeti novce za certifikaciju u Americi, a zatim za otvaranje firme ili obrta u Hrvatskoj.
Od 3500 kuna mjesecno ustedim 2000 kuna. Kako? Radim uz svoj posao dva manja, posla, odnosno fus. Dok ne ustedim odrekao sam se opijanja, kupovanja nove robe osim ako mi izricito treba, mijenjanja mobitela, kupovanja casopisa, cd ova, knjiga, kupovanja poklona svakme za sve, javnoga prijevoza osim ako je prijeko potrebno, prevelike potrosnje na mobitelu..gomilu toga. Da ne spominjem da nisam birao posao - kada nije bilo posla u informatici, radio sam u kaficima, na bausteli, pa cak i na farmi. Da me bude sramota, cega, rada za sebe?
Neki bi rekli jadan ja, ja kazem sretan ja..ne trosim na gluposti koje me nikada ni ne usrece (nema kruha od impulzivne i kratkotrajne srece), uspio sam se rijesiti mnogih kompulzivnosti i ovisonosti vezane uz kupovanje..i pogodite sto, za deset mjeseci imam 17 000 kuna..jos malo pa idem u Ameriku po certifikat, barem cu moci reci da sam svojim radom probao..a oni koji se ne slazu, neka i dalje zive na visokoj nozi..bumo vidjeli tko ce gdje biti za koju godinu.
Kod mene ista situacija, naravno da se može imam sve ali imam i štednju dio oročeno dio u zlatu pa za kasnije dok HR propadne da se lakše snađem.
Idemo dalje. 
Nema drugo nego stedjeti. Barem dok si mlad i mozes stedjeti, odnosno ne odhranjujes nikoga.
I dok živiš s mamom i tatom. Nemoj svoju situaciju preslikavati na tuđe.
Ja imam poprilicno obradive povrsine na Ciovu. Ako padne svjetska ekonomija, pa tako i hrvatska necu ostat gladan. Imam zemlje. Imam brod. Imam mrize i parangale.
Ali da se vratim na temu. Drago, ja razumijem sto Danny zeli reci. Da ljudi idu u nepotrebna ulaganja i trosenje radi elitizma, a ne radi potrebe.
Gledaj tko ce se snaci snaci ce se. I da sam zivim stedio bih opet, samo duze. Covjek koji zeli stedjeti i raditi mora uspijeti, teze ili lakse.
No eto, jos i starcima stignem dati novaca.
Ako se ne varam, patološki minimum je 12 m2 po osobi. 27 kvadrata za dvije osobe je na granici patološkog minimuma.
Ja imam poprilicno obradive povrsine na Ciovu. Ako padne svjetska ekonomija, pa tako i hrvatska necu ostat gladan. Imam zemlje. Imam brod. Imam mrize i parangale.
Ali da se vratim na temu. Drago, ja razumijem sto Danny zeli reci. Da ljudi idu u nepotrebna ulaganja i trosenje radi elitizma, a ne radi potrebe.
Vjerujem da ima i takvih, ali kupnja stana za život s tim nema veze. Dapače, ja vidim jako malo tih koji su u gabuli zbog hohštapleraja, odnosno, toliko ih je malo da su posve nebitni za opće stanje, a primjer njegove kolegice koja se "usudila" kupiti stan kad je za to imala priliku s njima nema nikakve veze.
Nas dvoje u 33 kvadrata imamo kuhinju, kupaonu, dnevni i spavaću - stvar je jednostavno dobrog rasporeda heh. No, šalu na stranu.
Ovo je dio mojih razmišljanja o svemu tome, lako je moguće da sam u krivu i da ja ne shvaćam kako stvari funkcioniraju, but here goes:
Mislim da je najveći problem (simptom) ovog sustava to što nas je uspio uvjeriti (većinu barem) da je sve to OK. Normalni život je postao luksuz - tu podrazumijevamo da je normalno da imaš gdje živjeti (svaka osoba ima svoj osobni prostor), da je normalno da imaš za redovitu prehranu i odjeću sukladnu vremenskim prilikama, da je normalno da se možeš školovati i školovati djecu, da je normalno da jednom godišnje tu djecu i sebe možeš odvesti u normalnom autu na 10-dnevni odmor, itd. Sve to što bi trebalo biti normalno je, u stvari, luksuz koji velika većina otplaćuje po (napamet) duplo većoj cifri nego što zarađuje. Realno gledajući, što u takvom sustavu čovjek uistinu posjeduje na temelju svog rada, i je li to jednostavno samo dugoročno iznajmljivanje sa nesigurnim uvjetima koje je miljama daleko od neke baseline sigurnosti - prave normale. Ovo je naravno vezano samo uz ovaj dio svijeta koji već dugo ne kenja u rupe u zemlji, a za veliki komad ove planete je i ovo gore čisti SF.
Globalna ekonomija (ekonomija općenito) je područje u kojem sam tek nešto informiran (slobodno čitajte - nemam pojma o ekonomiji), i unaprijed se ispričavam na izuzetno laičkom pristupu, no usljed ovih valova recesije često se zapitam: Kakva kriza? Jesu li došli vanzemaljci i uzeli nam značajan komad neophodnih resursa ili je jednostavno ova globalna igra monopola sa papirićima koji predstavljaju nekakvu vrijednost otišla predaleko?
