Vjerojatno je svemir prilično definiran unutar sebe, ne događaju se nemoguće stvari (dobro, to je očito, nemoguće ne može biti moguće - osim ako ne radimo logičku grešku nekog tipa); no problem je otkriti pravila. Pomalo mi je besmisleno prihvatiti da je svemir polupravilan, da se nešto događa nasumično, a nešto drugo po pravilu (i nasumičnost može biti pravilo, no ovdje govorim o pravoj nasumičnosti, ničim izazvanoj); no to ne znači da tako nije.
Ipak, biti tako pesimističan je pogrešno u ovom trenutku - znanost je alat s kojim većinu nedoumlja možemo ukloniti, a do sad nas nije iznevjerila.
prvo se treba jasno reći šta je znanost,ili kako započinje taj proces za koji se poslije tvrdi da je znanost što znaći po svom imenu znanje ili da nešto znamo.
dakle znanost bi bilo ono što znamo,tj. ono u što smo sigurni da je tako to je znanost,a sve što ne spada u kategoriju da je sigurno tako ili da spada u kategoriju pod može biti a ne mora,izlazi iz okvira znanosti jer za to više ne znamo da je sigurno tako pa samim tim ne može biti saznanje ili znanost o nečemu.nije lako objasniti to,ali radi se o tome da nešto znati,znači da je to nepobitna činjenica a samim tim istina.
kako počinje taj proces znanosti,dedukcijom,mi recimo sad razmišljamo šta i kako je moguće ili ne u svemiru i općenito,i pokušavamo deducirati stvari da bi došli do istine i znanja,a samim tim to bi onda postala znanost.međutim,u ovom slućaju je gotovo nemoguće utvrditi istinu od bezbroj teorija,pa se slobodno može reći da znanja o svemiru niti nema,a samim tim niti znanost ne postoji kao takva,barem za većinu stvari koji se mogu dokazati nepobitnim činjenicama,a takvih je jako malo.
stoga je večina stvari vezana uz "znanost" o svemiru,zapravo filozofija i ne može se smatrati znanošću dok ne postane dokazivom i samim tim istinitom.
.